Foto: 
Zoran Petković

O vaterpolnim i međunacionalnim odnosima

Svečano otvaranje kupališne sezone u Splitu naprasno je postalo vest nedelje širom Zapadnog Balkana. Umesto članka na 6. strani „Slobodne Dalmacije“ (uz prognozu, križaljku i astrologiju), vest je (poput „Oluje“) proterala sa naslovnih strana „Kurformera“ sve ostalo. Istina, elemetni senzacije su bili očigledni: februar (da ne kažem „veljača“) nikad do sada nije pogodovao brčkanju, Bačvice su (a ne Riva) zvanična splitska plaža, a učešće stranog vaterpolo reprezentativca u spektaklu je sramno ponižavnje domaćih plivačkih zvezda...

Rekoh „zvezda“?

Da, od nje je i počelo. Pojava da igrači nose simbole svoga kluba na trenerkama očigledno nije svuda podjednako normalna pojava. U nenormalnim zemljama, gde ratovi počinju na fudbalskim stadionima, gde vođe navijača postaju nadređeni školovanim oficirima, gde „Tigrovi“, pušteni iz kaveza, kolo vode (a bogami i rat)...protiv-prirodni blud nacionalizma, navijaštva i divljaštva ostavlja nakazno potomstvo. Mlađani konobar, koji umesto kafice servira gostima batine, je samo još jedan dokaz da je korov bezumlja, pogotovu kada se decenijama sistematski zaliva mržnjom, teško iskoreniti.

Plantažni uzgoj mržnje kao sredstva za kljukanje sopstvenih podanika? Naravno! Nezadovoljstvo naroda samo treba usmeriti prema nekome i udobno uživati u blagodetima vladarskih privilegija. Dok kod nas vladajuća elita trenutno urla protiv lopova i tajkuna (naravno, ne svojih!), u Hrvatskoj se i dalje koristi tradicionalno, provereno huškanje po nacionalnoj osnovi. Srbe na vrbe...? Ajme, a ća ih ne bi prikla' i bacija u more?

Da isti korov uspeva i u panonsko-planinskim predelima zasejanim ćirilicom postalo je vidljivo već sutradan. Po portalima i društvenim mrežama započelo je zgražavanje zbog toga što:

- naše kršne delije nisu ispremlatile šačicu naoružanih napadača

- branilac Zvezdinog gola nije svojom krvlju odbranio dres, nego ga je zafrljačio

- siroti golman se nije busao u gole i vlažne grudi, već je svoju golorukost sramotno pokrio cviljenjem „ja sam Crnogorac“ .

Iz udobnosti svojih domova, mlađane junoše kliktale su „kano soko sivi“ svojim miševima i tastaturama, Kosovke Đevojke prolivale su Lazarevu kletvu, a grmalji (pogotovu nosioci crnog učkura preko kimona) podsećali da je „dva loša ubiše Miloša“ gnusna vatikansko-kominternovska antisrpska laž. Virtuelni svet u kome svako bepče krštenjem u pravoslavnoj crkvi postaje Obilić, u kome je Supermenov znak na grudima tek četvrtina našeg 4 S, ponovo je uspostavljen. A u tom virtuelnom svetu uporni igrači uvek na kraju obrnu onu igricu, onu iz 90ih... Arkanov Tigar preskače traktore, guta srBske neprijatelje i vaspostavlja Veliku Srbiju. „Srbosjek“ postaje četnička kama. Nož, žica, Srebrnica, pa masovna grobnica... I tako u krug.

Paralelno sa pomenutom krvožednom zveri, iz Imaginarijuma nacionalnog samozavaravanja, puštena je i jedna umiljata maca. Ona prede kako „to tako ne bi moglo da se desi kod nas“, jer mi smo „srdačan, gostoljubiv narod“. Da to nije baš tačno može se proveriti ako macu odvemo nekom veterinaru. Ne, ne treba raditi komplikovana ispitivanja, dovoljno je da se uzme - bris...Bris Taton. Siroti francuski navijač je takođe počeo dan sa kapućinom u beogradskom kafiću, a završio kao žrtva linča gomile psihopata.

Nacionalno besnilo je opasna bolest i ne štedi nikoga. Širi se prosutom krvlju i medijskim razmazivanjem ratničkih boja po licu objektivne stvarnosti.

Da li u toj stvarnosti može da postoji i nešto mimo mržnje i podele „mi – oni“?

Svakako!

Mi, koji smo 70ih širom jadranskih plaža uživali u unutrašnjoj lepoti Švabica (i poneke Hrvatice) imamo za to eksperimentalnu potvrdu. U albumu slatkih uspomena mladosti, zagrljaji i letnje avanture premošćavali su jezičke barijere. Podjednako su rušili i zidove činjenica da su se naši očevi, neku deceniju ranije, gledali preko nišana.

Sa te strane posmatrano, ruka devojke pružena sa obale našem momku u moru postaje most ka nekoj boljoj budućnosti. Budućnosti koju ja pamtim. U njoj će žene sportista (sa obe strane Dunava, Drine ili Une) strepeti da im muževi ne završe u krevetu neke lokalne zavodnice, a ne na stolu za obdukciju. Budućnosti u kojoj niko neće morati da se pravda zašto se nije potukao sa huliganima ili zašto je potegao svoju naciju da bi smirio situaciju. U njoj će, u sred Zagreba, Željko Joksimović za Dan zaljubljenih pevati pesme koje šire ljubav. I koje će se čuti mnogo, mnogo dalje od urlanja političara, koji iz svojih usta (u svačije uši!) prosipaju toksični otpad mržnje.

Komentari

Komentari