Foto: 
Alejo

Opozicija stabilan stub vlasti

Od raspada SRFJ i nastanka novih država, vidi se da se ove države nisu snašle u višepartijskom sistemu, u te države spada i Srbija. Jasno je da Srbiji višepartizam ne funkcioniše dobro za državnu politiku jer opozicija nije naučila šta znači biti opozicija, nema tradiciju koja bi joj bila čvrst temelj, destruktivna je, interesno okrenuta ka sebi i ka svojim vođama. To se i sad pokazalo, na predsedničkim izborima.

Teritorijalno mala, prema broju stanovnika mala, država Srbija imala je veliki broj kandidata za izbor predsednika države. Razvodnjena opozicija je još jednom pokazala da su im važniji lični interesi od zajedničkog interesa. Sopstveni nesklad su javno prezentovali. To je još jedna činjenica da je opozicija lažna. Možda im je zajednički interes da SNS-a i Vučić ostanu na vlasti? Jer oni, opozicija, ipak, dobijaju pare iz budžeta.

Niko od opozicionih vođa, nije pokazao interes da pre izbora pokuša nešto (demonstrira, zahteva, pokrene javno mnjenje…) ni pre ovih predsedničkih, a ni pre parlamentarnih izbora.
Pored naprednjaka koji vuku državna kola nazad, tu je i opozicija, spontano nazvana pred prošle parlamentarne izbore „cenzus opozicija“ da i ona povuče unazad. To se vidi po bajatim temama, nedostatku aktuelnosti, nedostatku fluentnosti ideja, kreativnim i optimalnim rešenjima problema. Problematični „s dosta putera na glavi“ opozicionari su počeli da se nesvesno odaju. Koliko god se oni trudili da prikriju svoju prirodu, ona uvek sama nađe put i izbije na površinu. Vidljiv je raskol trojstva opozicionara u smeru, jedno misli, drugo radi, a treće govori. Teško je u sopstvenoj ličnosti, a i partijskoj pripadnosti ujediniti ovo trojstvo. Izgleda da je opozicija namerno podstaknuta (a možda joj je to i prirodno stanje) da dođe do izražaja u političkoj nezrelosti?

Nijedan od kandidata posle predsedničkih izbora nije priznao poraz, već su govorili da su pobednici. Vučić je od svih njih imao više glasova. Da bi sačuvali samopoštovanje i prikazali da za sopstveni neuspeh na izborima, nisu oni odgovorni već neko drugi,  koristili su psihološki mehanizam odbrane „Sladak limun kiselo grožđe“. To govori o njihovim lažnim karakterima. Neki od kandidata nisu hteli ni da kao civilizovani ljudi, čestitaju onome ko je većinom odabran. Možemo reći, sve mlakonje, ništa gore nego kad je muško pa mlak i neubedljiv, a još bi da bude predsednik.

Svi su pokradeni na biralištima, pa što nisu obezbedili kontrolore. Pa mnogi i jesu, pa opet ništa. Pa tu su i mobilni tel. da se sve snimi.Kako dete, Belog niko nije pokrao? Beli je dete koje je raslo uz rialiti programe i performanse, to štaje naučio,to je i primenio, uveo je performans u predsedničku kampanju i to mu je, između ostalog, donelo procenat. Ostali koji su bili u politici i imali funkcije i kao političari i kao predstavnici institucija (dobijeno politički) nisu ništa naučili.

Nije ovo odbrana Vučića ni oprvdavanje njegovih postupaka, ni zadovoljstvo što izabran na izborima i ovim i prošlim. Ovo je kritika opozicije jer se od njih uvek očekuje najbolje.

Ako napravimo grubu podelu birača, Vučić ima sigurne dve trećine birača, one koji su za njega i one koji nisu izašli na birališta. Koliko god Vučićajedna trećina birača kritikuje i hoće da smeni, tu je druga trećina građana koja ga podržava, a tu je ona treća trećina koja je nezainteresovana. Oni koji nisu izašli sigurno nisu opozicioni birači. Da su mali nekoga iz opozicije, kao svog favorita, glasali bi za njega i na ovim i prošlim izborima. Nezainteresovanost jedne trećine građana za izbore postoji kod nas od uvođenja višepartijskog sistema, to nije novina.

Opoziciji više smeta poraz na predsedničkim od poraza na parlamentarnim izborima. Predsednik je u velikom delu protokolarna funkcija. Važniji su bili parlamentarni izbori, a opozicija se zbog njih nije bunila. Bili su zadovoljni samo nek su navukli cenzus, na koji način nije bitno, neko kod američkog ambasadora, neko kod Vučića. To govori o ljudima koji vode političke stranke, da su gramzivi, da hoće samo sebe da smeste u državni aparat. Neki iz opozicije nisu uspeli da sakupe potpise kako bi osnovali stranku, Vučić im pomagao da sakupe potpise za predsedničku kandidaturu, a polakomili se da postanu predsednici.Između ove vlasti i ove opozicije je znak jednako.                        

Mnogi od njih (opozicioni kandidati, vođe) nemaju ni auto, ni kuću, a oni bi da vode kuću koja se zove Srbija. Kako neko ko nije ništa stekao za svog života, ko nije uspeo da bude domaćin u svojoj stečenoj kući,može da vodi Srbiju. Mnogi od njih nisu se udostojili da povedu suprugu i decu u kampanju, da pokažu da su porodični ljudi. Kampanja je bila samo reda radi. Ne mogu oni protiv sebe. Kod njih ne prevladava kolektivni duh nego lična ambicija. Morali su da budu bolji od Vučića.

Neki kandidati su bili uvereni da su baš oni ti koji će ući u drugi krug, a šta bi posle malog procenta? Niko od njih ne kaže, precenio sam se ili namerno sam to govorio da bih motivisao svoje članstvo i građane. Pa ni članovi političkih opcija nisu glasali za svoje predsednike. Ko koga ovde laže? Lažu narod, lažu članove svojih partija/pokreta, a lažu i sebe.

Niko od opozicije nije insistirao na izmeni uslova za kandidovanje za predsednika: broj godina života, da je stekao imovinu (da nije socijala, sirotinja), da je u nekim veštinama, znanjima bio najbolji, da ima određeni nivo školovanja da je rođen u Srbiji, da se prema broju stanovnika ili birača limitira broj kandidata, da ne postoji ni sumnja da se kandidat bavio korupcijom, a kamoli prijava…

Blago Vučiću sa ovakvom opozicijom jer mu je ona stabilan stub vlasti.

 

Komentari

Komentari