Foto: 
Esteban

Parada oksimorona

U Beogradu je održana Parada ponosa, kako je već njeni protagonisti zovu, kao i Ponos trans osoba i tradicionalna šetnja od Vlade Srbije do gradske skupštine. Veoma važna vest bila je da se ove godine nisu desili incidenti. Po pravilu, većinu grupa, koje su u prethodnom periodu pravile nerede, kontroliše domaća služba bezbednosti, a ona daje signale i znakove za napade ili apstinenciju. Sve u zavisnosti od povoljnog ili nepovoljnog političkog trenutka. Osoba koja vodi našu državu, i koja je nadimak dobila upravo na osnovu poređenja sa osobama koje vole istopolnu vezu, nije se pojavila, niti dala podršku. Tako smo ostali uskraćeni da najvećeg među njima vidimo na čelu kolone, iako sama odrednica njegovog nadimka nema veze sa seksualnim opredeljenjem, već sa karakternom osobinom. Sjajan politički marketing, jer, ipak, koliko god to zvučalo degutantno, birači praštaju Briselski sporazum, smanjenje plata i penzija, ali ne i kolaboriranje sa onim što većina ne bi želela da vidi u svojoj kući. Međutim, ako ne on, u svojoj, po svemu sudeći, dugoj vladavini, u budućnosti uradiće to neki njegov klon.

Učesnici su se tokom šetnje zaustavili na Terazijama, gde su zviždanjem protestovali protiv fašizma i kapitalizma, pominjući ratove u Siriji i Ukrajini. To prosečnog čoveka zbunjuje, jer se precizno ne zna da li je parada održana u znak protesta zbog svetske nepravde i ratova, ili zbog ukidanja prava navedenoj populaciji na život, slobodu i rad. Sve se tu nekako pomešalo i počelo paradoksalno da zvuči, imajući u vidu osobe koje su stale na čelo kolone da podrže paradu. E, tu tek počinje karneval i farsa. Zamišljam radnika na paradi, zaposlenog u nekom američkom pogonu na teritoriji Srbije, umazanog drnčom i motornim uljem, kako posle mukotrpnog odvijanja šrafa stoji uz Kirbija i postavlja mu pitanje: A Vi kako te? Kako se živi u Americi sa dvesta dolara mesečno? Hoćete podržati naš protest protiv pedera na vlasti? Kirbi zbunjeno mumla na čistom amerikanskom i traži obezbeđenje; zamišljam kolonu izgladnelih penzionera na toj paradi, koji su četrdesetogodišnjim radom sagradili fabrike hleba i peciva kako idu paralelno sa Čedomirom Jovanovićem i blagim smeškom postavljaju mu pitanje: Otkrij nam tajnu, kako si uspeo za dve godine da postaneš gazda, a mi za četrdeset da ostanemo sluge? Čedomir se češe ispod leve nabildovane sise i poziva telohranitelje da reaguju.

Bilo je tu manekena neokolonijalizma, što domaćih, što stranih: šef delegacije EU u Srbiji Majkl Devenport, Siniša Mali, gradonačelnik Beograda, i mnogi drugi, koji su sve, samo nisu antipod kapitalističkog poimanja života, koji je kod nas mutirao već nekoliko puta i pretvorio se u nešto što ljudski um ne može da shvati. Gledajući tu kolonu, mogli smo da primetimo da je veći broj onih koji se svrstavaju, žargonom rečeno, u strejt varijantu, od samih osoba sklonih homoseksaualizmu iliti pederastiji. Označavajući skup kao borbu protiv fašizma i kapitalizma, nesretne transice sa pitonima u gaćama, pederi, lezbejke i osobe drugačijeg seksualnog opredeljenja, zapravo su nesvesno bili promoteri svega toga. Bio bi civilizacijski iskorak kada bi organizatori skupa sledeće godine poručili: Ova đubrad više ne mogu da šetaju pored nas, i istog momenta na paradu pozovu radnike koji po već usnulim fabrikama seku prste i ispijaju kiselinu, ne bi li skratili sopstvene muke, majke koje su zbog dugogodišnjih ludaka na političkoj sceni svoju decu poslale u pečalbu spasavajući svoj porod, žene u belom koje rađaju decu, a i one koje ne rađaju, ali pošteno plaćaju državi porez, očekujući od nje samo pravednije društvo, korisnike narodnih kuhinja ili, u najmanju ruku, kolonu izgladnele dece koja nemaju dva obroka dnevno. Zar je normalno da na godišnjicu Holokausta u prvim redovima budu Himler i Adolf, umesto preživelih logoraša?

Ne treba biti gnevan na ovo paradiranje. Oni su samo isprdak ovog neoliberalnog haosa, još jedna tranziciona patka u nizu, poput rijalitija kreštavaca, svakodnevnih partijskih saopštenja i prepucavanja, afera bez hapšenja i presuda, čiji je u suštini zadatak da prikrije posledice tranzicionih naprednih kandži, koje su poskupele struju, podivljale cene hrane, smanjile plate i penzije, betonirale minimalac, urnisale roditelje sa cenom udžbenika, uvele porez na bednike, obogatile svoje tajkune, obezbedile svoje partijske vojnike, sa vizijom stečajnih upravnika – evropskom retorikom, ali albanskim standardom − uvele jedan od najogavnijih sistema vrednosti u novijoj istoriji. Tako se surovom neoliberalnom mašinom, koja preko medija melje i blokira mozak, sa pogleda malog tranzguzicionog poraženog čoveka, sklanjaju suštinski problemi koji tište.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari