Foto: 
Roland Brunner

11 24 Doživotna sloboda za svu našu decu

Doživotni zatvor za Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, epilog je tragedije, koja je zauvek podelila zemlje i ljude na ovim prostorima. Presuda Haškog tribunala za jedne je opravdana i zadovoljavajuća, za druge sramna i nedopustiva. Ni za koga, međutim, nije iznenađujuća. Ne verujem da među narodima sa obe strane Drine postoji čovek koji je ikada pomislio da će, nakon izručenja sudu u Hagu, Mladić dobiti priliku da iz njega izađe živ.

Tačka na sudski proces u slučaju Mladić nije i tačka na „naš slučaj“. Kazna za počinjeni zločin njemu je zapečatila sudbinu iza rešetaka, a nama iznova otvorila rane. Srebreničke, bratunačke, srpske, bošnjačke, pravoslavne, muslimanske – svejedno je. Jednako su bolne, neprebolne, gadne i strašne. Jednako su naše. Kao što je i slučaj Mladić i za jedne i za druge „naš slučaj“. Jednima on je krvnik, zbog koga su zakukale mnoge majke. Drugima - on je heroj, koji je osvetio one za kojima su zakukale mnoge majke. Zato je, kao zločinac i junak, Ratko Mladić naš. Naše su i žrtve, koje je ostavio za sobom i one, koje je podneo. Gladni i žedni srebrenički mladići streljani s leđa, svezanih ruku; „u krst“ rasporeni trbusi bratunačkih domaćina – svi oni su naši. Naša su mezarja i groblja. Naši su šehidi i mučenici. Naši su, kao što je naša bila i zemlja, koja ih danas zanavek prekriva, natopljena njihovom nedužno prolivenom krvlju. Naši su! Naši, i jednaki – po poreklu i prokletstvu; u pamćenju i zaboravu – po tome što su istodobno i sveci i grešnici, imena u molitvi i brojke u statistici.

Realnost Ratka Mladića je prosta – bivši general sadašnji je robijaš. S druge strane, naša realnost je komplikovana. Ratko Mladić je osuđen na zatvor. Mi smo osuđeni na Ratka Mladića. Da ga branimo i slavimo, da ga kunemo i mrzimo. Da se oko njega sabiramo, da se zbog njega delimo i mrzimo. Vinovnici zla, koje je zauvek promenilo ove prostore tokom devedesetih godina, uglavnom su spokojni, ma bili u zatvoru ili slobodni. Najgora kazna zadesila je njihove žrtve. I to ne samo ubijene, mučene, pljačkane, silovane, ponižavane, već i one druge – one, osuđene da žive sa hipotekom ubijanja, mučenja, pljačkanja, silovanja i ponižavanja u njihovo ime. Od te robije nema teže. Osuđeni na nju, preko Drine će zauvek gledati jednako zakrvavljenog koliko i suznog pogleda, bez ozbira na kojoj obali stajali.

Sa takvim usudom rastu generacije u državama, koje je iznedrila Pirova pobeda kreatora svih naših ratova. Njihovo nasleđe su, između ostalog, grobovi nastali kao rezultat Mladićevih ratnih podviga. Njima su zaveštane i kosti postradalih od, recimo, Orićeve i ruke njegovih sledbenika. Iako o njima znaju samo iz priča, njihova uloga je u tome da taj krvavi imetak večito upoređuju, upirući se da dokažu svoju žrtvu, onoliko snažno koliko su inspiratori svih naših zala istrajavali u nameri da prerezanim vratovima i prosviranim mozgovima osvedoče svoje junaštvo.

Ratko Mladić je naš baš onoliko koliko su naši i grobovi po kojima će on ostati upamćen; Ratko Mladić je naš koliko su naša i deca, koja ne pamte Ratka Mladića. Mogli bismo da kažemo da su ta deca jedina srećna, ali nemamo pravo na to. Nemamo ga, jer nismo prestali da svojatamo Mladića i da se istovremeno delimo oko tog prisvajanja. Istina je, jedino što bi trebalo da bude naše jeste odgovornost i pomirenje. Odgovornost za mrtve, a pomirenje za žive. Za našu decu, da budem preciznija.
Deca su još jedan slučaj koji je „naš“ i koji nas čini jednakima. Rađamo ih jednako, naše i jednake, sa obe strane Drine. Doživotna robija za Ratka Mladića trebalo bi da znači doživotnu slobodu za svu našu decu. Oni koji misle drugačije unapred kopaju nove grobove. I za to ne postoji sud, pravda, niti dovoljno pravična presuda.  

Komentari

Komentari