Foto: 
David Holt

Balkanskim državama trebaju sistemi, ne vođe

Proces tranzicije je proces i sazrijevanja. Proces sazrijevanja je proces sticanja određenih navika. Navike su odraz više odlučnosti nego emocija. Na emocijama se ne grade zdrave navike, jer emocijama nema mjesta kada se sazrije. Emocija je u društveno-političkom kontekstu, zavist koja nije baš racionalna. Nije racionalno da neka društva tri decenije sazrijevaju i nikako da sazriju, kao što nije normalno da im za to trebaju tutori, mentori, vođe i kolovođe.

Ne ulazeći u nametanje mišljenja kolektivitetu po pitanju da li je Jugoslavija trebala opstati ili ne i da li Srbija treba ili ka EU, ili ne, postoje dva primjera pogodna u smislu objašnjavanja jednog problema. Nije se zbog smrti Josipa Broza raspala Jugoslavija. Raspala se zbog jednog sistema koji nije sporovodio njegove vizije, kako i na koji način sačuvati državu. Nije se ni ubistvom Zorana Đinđića usporio put Srbije ka EU, već ga je usporilo neuspostavljanje sistema koji je volju prepustio pojedincima. Nije i ne može se biti toliko naivan i letargičan pa vjerovati da jedan čovjek može da vuče sve konce i državu i da samo dok on postoji, nešto i opstoji. Zašto Jugoslavija nije opstala, a Srbija već sada nije članica EU, nije kriva “smrt”, već odsustvo sistema koji ima isto onoliko takvih pojedinaca koji su ništa drugo do isti takvog formata kakvi su oni koji su na čelu, ali jednaki među jednakima u svojstvu graditelja i stubova tog sistema. Sistem, dakle, nije jedan čovjek, već jedna čitava hijerarhija. Zato, da bi nestala jedna vlast, dovoljno je da nestane jedan čovjek, ali da bi srušili jedan sistem, morali bi “srušiti“ nekoliko stotina hiljada ljudi. Naravno, sistem nije lako stvoriti odjednom, ali je moguće srušiti sve što se smatra da je sistem, a ono nije ni matrica sistema.

Zašto u zapadnim zemljama običan građanin ne zna ko je predsjednik, premijer, ministri? Tog običnog građanina interesuje sistem, ne ljudi. On ne glasa za ljude, već za sistem. Nema pojedinca od kog zavisi sve, već od cijelog sistema koji je izgrađen, pa se određenoj grupi povjerava na određeno vrijeme. Kada se pojavi neko ko bi ga ugrozio, takav se ne bira, ne iz bilo kog drugog, do iz razloga jer bi pokušao da ga promijeni. Ali, da se razumijemo, sistem ne počiva na "ljubavi", već na interesima razvijanja ekonomije, stvaranjem jednakih šansi i bezbjednosti. Evropski narodi samo znaju jednu stvar: to mogu da omoguće ljudi, mnogo ljudi i još mnogo ljudi koji će raditi na svim polugama vlasti, od najviše do najniže, a ne samo jedan među njima. Odlaze ljudi: umiru, idu u penziju, ili se prosto prestanu baviti politikom, ali sa njima ne odlazi i sistem, dolazi samo novi nasljednik sistema, ili bolje rečeno – mijenja se upravač, a ne upravlja.

Predizborne kalkulacije o tome ko će ispred jedne političke opcije izaći kao nosilac jedne politike, tj. čiji će se lik naći na bilbordima i pričati na mitinzima, te svojom harizmom osvajati glasače, nije slučaj u zemljama gdje sistem postoji. Tamo se podrazumijeva da bilo ko među nosiocima ideja, a naročito, među onima koji već predvode vlast u državi nastaviti da obavlja dužnost onako kako je i njegov prethodnik. Ako je isuviše bitno da li će jedan, drugi, ili, recimo, treći kandidat, unutar jedne političke opcije, biti dopadljiviji među glasačima i odabirom onog koji ima drastično više šansi u odnosu na ostala dva, može postići drastično veći uspjeh na izborima, onda je jedno društvo u problemu jer nema izbor sistema već izbor pojedinca. To se može nazvati pravim odsustvom sistema i prepuštanja “čarobnom štapiću” jednog čovjeka za koga se vjeruje da može pokrenuti sve. Čak, da se i radi o uspostavljenom sistemu koji vodi masa partijskih kadrova, pogubno je uvjerenje među glasačima da se radi o jednom čovjeku. Primjera radi, ako bi po tom osnovu nastupanje jednog, u navedenom primjeru od tri kandidata partije “najnedopadljivijem”, slijedila uloga kandidiranja na izborima, ljudi bi zanemarili cijeli sistem i nedovoljnom podrškom mu iskazali nepovjerenje. Iako su vrlo male mogućnosti da sistem počiva na emocijama glasača, a ne na njihovim realnim interesima, onda bi svaka partija na vlasti koja želi da nastavi jedan uspostavljeni sistem, hitno treba da se liši kulta jednog vođe, već da uspostavi sistem vođstva i da svojim glasačima nametne više lica kao dominantnih u svojoj političkoj ponudi.

Liderstva su potrebna u pohodima rušenja jedne vlasti, ili u procesima rješavanja fundamentalnih problema, npr. ugroženosti države ratovima, gdje narodu treba vođa. Kada se u miru uspostavi jedan konsenzus oko zajedničkih vrijednosti, on se nikako ne može  niti oslanjati, niti zavisiti od jednog čovjeka. Države koje uspostave sistem, atomatski i uspostavljaju vladavinu svakog pojedinca kao resora koji obavlja jedan, prema svojoj hijerarhiji povjeren zadatak.

Ako bi sve ove problem sa kojima se Balkan suočava, trebali riješiti na način kako je to Evropa davno riješila, trebali bi smo podržati ideju da se kvalitet životnog standarda na svim nivoima treba uvrstiti kao kriterij broj jedan među građanima. Ako bi, kao i svaki Evropljanin, svaki glasač na Balkanu ocjenjivao sistem i izražavao nezadovoljstvo radom čitavog državnog aparata, a ne kroz rad pojedinca, imali bi smo ili jako česte promjene na svim nivoima vlasti, a najprije od lokalnih samouprava, ili preveliki pritisak na rad ljudi koji odlučuju, da bi se bar par puta godišnje morali posvijetiti naklonosti građana kao što to čine na svakih četiri godine, tijekom predizbornih kampanja, kada ih neophodnost tjera da se bore za naklonost.

Dženis Šaćirović

Komentari

Komentari