Foto: 
The Advocacy Project

Da li će Kosovo da prizna Srbiju?

Krajnji cilj najnaprednijih zemalja sveta i čelnika EU je uzajamno priznanje Kosova i Srbije i u tom ključnom aktu se ogleda sva beznadežnost politike  aktuelne srpske vlasti  čija su ramena i suviše krhka za ovakav istorijski preokret.

Srbija je pristajanjem na pregovore sa teroristima koji su okupirali Metohiju i Kosovo uz širokogrudu pomoć  NATO snaga,  došla u poziciju da implicitno prizna okupaciju. Svi izgovori su suvišni, jer više nije u pitanju samo sudbina Srba u getoiziranim područjima, selima i manjim gradovima, u pitanju je sudbina Srbije.

Prihvatanjem okupacije pod okriljem pregovora i priznavanjem te okupirane teritorije kao države od strane preko 100 država u svetu, Srbija se kao međunarodni subjekt našla u nezavidnoj situaciji. Okviri u kojima je i sama Srbija priznata u svetu, od usvajanja ustava iz 2006, više nisu isti. Njene državne granice su se promenile. Na stranu što najmnogoljudnije zemlje sveta poput Kine i Indije nisu priznale nezavisnost okupirane teritorije, pa i činjenica da teritorijalno najveća država na svetu, a i ona u Južnoj Americi, Rusija i Brazil, takođe nisu priznale to činjenično stanje, odbrambeni bedem Srbiji danas čini nejedinstvo država EU. Da nije tih pet zemalja Unije kojima je lični interes bitniji od opšteg, pritisak na Srbiju bi se ogledao i u mnogo agresivnijim metodama.

Promenom međunarodno priznatih granica i aminovanjem većine država u svetu, Srbija će morati, u tim novonastalim okvirima da i sama traži priznanje. A pitanje je da li će većinski međunarodno priznato Kosovo da prizna Srbiju? Pod lupom  poslednjih događaja kojima je povod i dalje nepoznat i o kojima se više nagađa i gleda se u kristalnu kuglu, nego što se zna, pa i od strane odgovornih i zaduženih da znaju, Šiptari podržani od svojih mentora zabavljaju prostor Balkana svojim ujdurmama.

I dalje ne znamo imenom i prezimenom ko je upravljao dronom,  niti ko je idejni tvorac tog političkog atentata, a sada ne znamo ni zašto se Šiptari šetaju Srbijom od juga do severa dok se srpske vlasti brinu o njihovom prelasku u zemlje Unije, a još nismo čuli da je neko pomenuo slanje pojačanja snaga ministarstva unutrašnjih poslova i na takozvanu granicu sa okupiranom teritorijom. Jer, tako su mu rekla gospoda iz Brisela. Pa, ako im sada to smeta, a oni neka samo kažu. A vođenjem normalne politike, a ne politike „kako mi kažu“ i zabranom ulaska na teritoriju Srbije varvarskim hordama s’ove i one strane Prokletija bi se učinila usluga i zemljama Unije, ako im je to stvarni cilj, da spreče ilegalni ulazak, time što bi se isti već kontrolisao i osujetio u samom začetku.

Ipak ova ujdurma ima za cilj nešto sasvim drugo. A to je liberalizacija viznog režima kojoj teži  takozvana kosovska vlada. Pritiskom na države Unije, Šiptari stigmatizuju jedan problem koji je samo karika u celokupnoj slagalici i to na prepoznatljiv način na koji su to decenijama radili.

Tako je i danas. Gomila mladih, bezbrižnih ljudi koji tobože traže bolji život u Uniji, a nisu Sirijci, niti Kurdi koji beže od rata, već su statisti u dobro režiranom filmu u kome i mi Srbi imamo svoju ulogu. Ulogu lokalnih klovnova kojima se na kraju predstave svi smeju. Kao i nakon afere sa dronom.

Cilj Šiptara je da međunarodna javnost prepozna činjenično stanje na Balkanu. Onaj deo međunarodnih činilaca koji to još nije učinio. Tih pet zemalja Unije prvenstveno. To je krajnji domet na Balkanu ovog američkog scenarija. Ono što je predloženo, ali i neprihvaćeno u slučaju Izraela i Palestine, odigrava se u Evropi kao autorski film. Kosovo i Srbija će ući zajedno u EU, kada obe budu bile spremne, tojest, kada se o tome odluči u ovalnoj kancelariji Bele Kuće. Pre toga će se priznati novostvorene granice i državne tvorevine  po principu, priznanjem za priznanje.

Epilog ovog filma će se odigrati na drugim geografskim prostorima, a mi ćemo svoj doprinos dati gore pomenutom epizodnom ulogom. I to nije nikakva novina. Sve uloge koje su nam nuđene u vremenu, bile su epizodne, komične ili tragične, iako je više bilo ovih drugih.

Paralelno se odigravaju i drugi scenariji u svetu i sa naše tačke gledišta su vrlo interesantni. Glavna tačka neslaganja u pregovorima o primirju na istoku Ukrajine je nepriznavanje donbaskih lidera za legitimne pregovarače. Srpska vlast taj problem nema. Ona pljuje sebi u usta i svima nama u lice jer pregovara sa osobama koje je proglasila za teroriste i to javno, uz smešak i stisak ruke. Pa ko će danas ili sutra za ozbiljno da shvati ove moralne patuljke, ove Dobrosavljeve?

Dragan Pajović

Komentari

Komentari