Foto: 
autor nepoznat

Kako smo sistematski uništeni od politike

Šteta, i ne živim u Londonu, pa kad me nešto iznervira uzmem gajbu od piva, prevrnem je i postavim u Hyde park, te sa nje vičem i objašnjavam znatiželjnim prolaznicima da nisam puko’, a zapravo jesam. Bar naprsao, po onoj staroj srpskoj : ’’Ko priznaje pola mu se dodaje’’.

Ako nisi zaposlen po ugovoru kao stranački funkcioner ili bar aktivista, u Srbiji možeš da se dereš po društvenim mrežama sebi dušu da olakšaš. To međutim izaziva različite odjeke i reagovanja na koje sam veoma rezistentan, no ipak mogućnost da i dušebrižnici svih opredeljenja stupe u kontakt sa tobom preko raznih DM-ova i Messengera tera te da im iz čiste pristojnosti odgovoriš i upustiš se u novo, nenadoknadivo gubljenje vremena.

Jedno od osnovnih pitanja je i zašto u sve mešam politiku. Da li je politika baš svuda oko nas i da li se ugradila u svaku poru društva i kulture i sporta i u svaku ovdašnju imitacijuživota. Prosto odgovorim da jeste, jer živimo u Srbiji Anno Domini 2018, a ne u nekom pitoreksnom selu u Luksemburgu ili Lihtenštajnu.

Primera je hiljadu i to na dnevnoj bazi, a najveći rasadnici te teorije su agitprop tabloidi i TV stanice u praizvedbi državne politike boljitka, u čijim vestima je život u Srbiji lepši i lakši od onoga sa pamfleta Jehovinih svedoka i bezbrižniji od pomenute luksemburške selendre.

Jedno od kapitalnih dela srpske književnosti sa početka XXI stoleća, već legendarni ’’Apel 1000+’’, je sa politikom u najužu vezu doveo masu univerzitetskih profesora, lekara, akademika, lažnih balerina i starleta u pokušaju, voditelja, novinara i urednika, sportista razasutih diljem planete, a ujedinjenih oko jedne napredne ideje. Tu je barijera zvanično probijena i bez referenduma nastalo je toliko željeno razgraničenje. Sve bilo je politika, a oni u ljubavi s njom, dal’ stvarni su bili svi u Apelu tom, videćemo?

Politika je tako postao i nepostojeći metro i raspevane fontane i 40 jarbola za druga predsednika i kućice za vrapce. Politika su postali i sendviči i paketi sa uljem, šećerom i brašnom. Kolone autobusa, pelene za radnike, oteti bazeni i poklonjeni reklamni štandovi u kojim se može i prezalogajiti za debele pare, a i kafići koji su strateški postavljeni kao osmatračnice na delu teritorije koji je opozicija poklonila nekima tamo.

Politika je već odavno i estrada, sa razikom da je sada politika jednako estrada, jer ako nisi na pravoj strani u politici nećeš dospeti ni na pravu stranu bine, onoj okrenutoj publici, sa sve rukama u vis.

Politika je uvek i svuda bila bliska sportu i sport politici, no i u toj kategoriji ovde su uvedena nova pravila, za nijansu rigidnija, koja kažu da svako sportsko telo potopljeno u pravi politički rastvor mnogo lakše isplivava na površinu kao trener, prvotimac, a posebno kao repstativac ili selektor. Pored redovne doze divljenja njegovom veličanstvu i mirnodopskoj, pravdoljubivoj politici koja je jedino dobra za srpski narod, u oglasu za posao traži se još samo da se ne navija za Hrvate ni pod tačkom razno, a svi koji to učine imaju se nazvati psihopatama i idiotima, pa makar to bio i najbolji srpski sportista svih vremena.

Politika je i malina i kupina i breskva i kukuruz. Politika je i neka Fidelinka, i farma svinja i nečije i svačije njive, koje se koriste za uzgoj manje ili više isplativih kultura, pa i onih koje se pakuju u sasvim male kesice zapremine do 5 grama.

Politika su i braća i sestre i roditelji i bliža i dalja rodbina. U njih se ne dira, jer se tako narušava vaspostavljeni boljitak. To je svetinja, takoreći XI zapovest, o koju se oglušuju samo sveštena lica povezana sa stranim agenturama i centrima moći. Tada im se brlja po poreklu, pa ispadne da su neki potekli i od Smogovaca.

Politika je i istorija, pa se desi i da se pronađe veza sa poreklom dinastije Nemanjića, mada u zavetima nije do dana danačnjeg postojao podatak da oni potiču sa Krka. I to baš u danu kad mrzitelji provale da je nečiji brat u direktnoj vezi sa firmom preko koje svaki Srbalj mora nabaviti neku karticu?

Jedan od najvećih strahova kod većine glasačkog tela, pored promaje, je i onaj kojim ih sporadično i planski plaše. Strah od napuštanja politike. Tako jedan često napusti politiku, pa pređe na naslovnu stranu nekih drugih svojih biltena, ili zauzme prvih 20 od 25 minuta nacionalnog Dnevnika.

Politika ovde, to je on. Zato je sve politika.

Komentari

Komentari