Foto: 
Karikatura - Petar Pismestrović

Ko se Kosova lati, od Kosova će i poginuti

Da je Kosovo najskuplja srpska reč znaju i ptice na grani. Da se za nju svako malo potežu svi – od vlasti, preko opozicije do pijanaca u kafani – na to smo odavno oguglali. Kosovo je nekima zavet, nekima teret, ali uglavnom sve nas „žulja“; bilo da smatramo da ga treba braniti, bilo da smo stava da ga treba „sahraniti“.

Kada je pre par godina predsednik SANU, Vladimir Kostić, izjavio da je Kosovo de facto i de iure izgubljeno, nema kome se nije našao na nišanu. A, on je, prostim jezikom rečeno – izgovorio istinu. Formalno-pravno gledano, Kosovo je izgubljeno. Faktički, ko će ga znati? Na rešenje te najskuplje srpske zagonetke još ćemo čekati.

Poznat po svojim zapaljivim govorima i neodmerenim izjavama, mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije Radović, čovek britkog jezika i mutne prošlosti (a i sadašnjosti), nedavno se osetio pozvanim da se oglasi i po pitanju Kosova (nakon što je prethodno anatemisao homoseksualce, nerotkinje i Đinđića). Crkveni velikodostojnik u činu pukovnika, koji je svojevremeno nad odrom ubijenog premijera upozoravao da od mača strada svako ko se njega lati, pre par dana izrazio je zabrinutost da politika aktuelnog predsednika Srbije, Aleksandra Vučića, vodi izdaji Kosova i cele zemlje. Ni sodomisanje učesnika gej-parade, ni upoređivanje Srpkinja sa Hitlerom i Musolinijem samo zato jer ne rađaju dovoljno dece, nije toliko uzburkalo javnost, koliko ovaj poslednji Amfilohijev „nastup“. Da li zbog toga što je Kosovo najskuplja srpska reč ili zato što je Vučić najskuplje srpsko prezime? Kako god, Amfilohije je, barem verbalno, skupo platio. U važećem političkom vrhu možda je samo nekoj kafe-kuvarici u Vladi ili na Andrićevom vencu promaklo da ga „potkači“, jer se usudio da kaže nešto, na šta se u Vladi i u Predsedništvu nije računalo. Nisu ga štedeli ni ministri, ni ministarke, ni oni koji bi to voleli da budu. Reklo bi se da je, bolje nego iko, na sopstvenoj koži mitropolit osetio svoju negdašnju opasku mrtvom Đinđiću – ko se mača lati, od mača će i poginuti.

A, gde je to nesrećni Amfilohije pogrešio? On čak nije izneo ni stav, nije osudio, ni u svom stilu prozvao one, koje smatra odgovornim, za problem koji je komentarisao. Izrazio je bojazan i tu se, izgleda, grdno prevario. Vlasti koja se iz petnih žila trudi da dokaže kako se nadljudskim naporima: spavajući na briselskim podovima, jedući groznu hranu po belosvetskim banketima, rukujući se četiri puta sa Trampom, cmačući četri puta više Putina, pevajući Osman-agu Erdoganu, smeškajući se Angeli, svađajući se s Makedoncima, Bakirom, Crnogorcima i naravno Hrvatima, zalaže za rešenje najtežeg srpskog pitanja, ne može odgovarati da se jedan od vodećih glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve dvoumi o iskrenosti njenih namera u odbrani Kosova. Jer, koliko god bila suluda, Amfilohijeva reč ima težinu. Ako u to sumnjate setite se razbijenih noseva na gej-paradama i zapitajte se otkud pamtite baš njegov govor na Đinđićevoj sahrani?

Zapitajmo se i to – da li se to vlast uplašila Amfilohija i time pokazala slabost ili je to vlast, nikada jača, preosvećenom pukovniku samo pokazala gde mu je mesto i opomenula da je on taj koji treba da se plaši? Da li će to Amfilohije Radović, prvi put u svojoj ovozemaljskoj karijeri, morati da proguta sopstvene reči?

Odgovor na ove logičke zavrzlame krije se u onoj narodnoj: „I nad popom ima pop“. Ispostavilo se i da nad Amfilohijem ima – Irinej. Poglavar SPC je, nakon što se Amfilohije pribojao da će Vučić izdati Kosovo, odvažio da ustvrdi da nam je takvog vladara sam Bog poslao i da zbog toga treba da mu blagodarimo (Bogu, naravno). Time je i on „uzeo meru“ svom mitropolitu, jasno mu stavivši do znanja – „ako kralju ne sviđa se gluma, onda njemu ne sviđa se gluma“.
Između kralja i Boga, Amfilohije baš i nema puno izbora, s obzirom da je njegov posao da obojicu moli i služi. Uzimajući u obzir kako je prošao glede svojih prethodnih izjava, možda je sva ova „frka“ suvišna. Par očenaša, Bog će mu oprostiti što je lupao, a kralj što ga je tukao. Možda svoju čuvenu rečenicu, zarad budućih pokolenja, izmeni u „Ko se Kosova lati, od Kosova će i poginuti“, možda se vrati pitanjima rodne ravnopravnosti, populacionoj politici, ili se opet pronađe u problemima seksualnih manjina.

Prosto, nema zime za Amfilohija. Nema je ni za nas. Kosovo je još uvek tu. I još uvek je najskuplja srpska reč. I sve dok verujemo da je tako, biće sve dobro. A, i da nekim slučajem pojeftini – ko bi ga platio?   

Komentari

Komentari