Foto: 
autor nepoznat

Mrak je naša boja

Ona izreka: „Kad stigneš na dno, nemaš više gde nego samo ka vrhu“. Ta izreka ne važi za nas ovde na ovim prostorima. Mi smo dnu pronašli i podrum i tonemo sve dublje i dublje. Ovaj naš ambis traje decenijama i kraj mu se ne nazire. Jedan od naših najvećih problema je taj što je godinama inteligencija odlazila sa ovih prostora, pa sad imamo vladavinu gluposti. Vladavinu primitivizma, zatucanosti i nepostojanja institucija sistema.

Doduše, ovakvom sistemu, koji nije ni komunizam ni kapitalizam, već čisti, izvorni idiotizam, ni ne trebaju institucije, treba mu samo jedan čovek koji je sve u njemu. I predsednik i premijer i gradonačelnik i sudija i tužilac i predsednik kućnog saveta, a izgleda i Bog, jer se verske organizacije prosto utrkuju koja će ga više uzdići u zvezde.

Decenijama sve ono što iole vredi kod nas, etiketira se i naziva stranim plaćenicama, autošovinistima, rušiteljima države i mrziteljima. Svaki normalan građanin se bar jednom suočio sa ovim etiketama, kad god je pozvao na zdrav razum. Horda stranačkih poslušnika će svakog opljuvati i napasti, samo ako gazda to naredi. Dostojanstvo te horde je nestalo odavno, već tamo kad su prvi sendvič zagrizli i prvu crvenu stavili u džep. Mada, verujem da ga kod mnogih nije ni bilo. Jednostavno to je taj podanički gen koji obitava u ovom narodu.

O kratkoj pameti ovog i ovakvog naroda neću ni da govorim puno. Dovoljno je samo videti sav onaj šljam i kriminalce iz devedesetih koji su, ne samo na slobodi, već su i na državnim funkcijama. Svi oni zaslužni za sunovrat društva i naroda su u tom istom narodu predmet obožavanja. Ovaj deo bi trebao neki psihijatar da opiše, jer ja zaista ne umem.

U skoro svim sferama života smo na samom dnu ili kao što rekoh već, u njegovom podrumu. Pogledajte medije, na primer. Vesti dana su nečiji polni organi, nečija intima, nečiji život koji veze nema sa životima građana ove države. Zar smo toliko jadni da nam je zadovoljstvo u čerečenju i pljuvanju tamo nekog ko niti zna da postojimo niti nam je išta nažao učinio? Zar time hranimo dušu? Jadan li je narod sa takvom dušom.

Kulture gotovo više da i nema, umetnosti jedva u tragovima. Sportisti, da bi uspeli, moraju da odu odavde. Isto vredi i za inžinjere, naučnike, lekare. U našoj medicini postoji samo jedan pravac. Pravac - Nemačka.

Od onih nesretnih ratova je prošlo više od dvadeset godina, a ratni zločinci se i dalje šetaju slobodno. Narod ih uzdiže u nebesa, naziva ih herojima i junacima.

Sve, jednostavno sve, se srozalo i čitav sistem vrednosti je okrenut naopako. I ako se ovo ludilo nastavi, teško će išta zasijati u podruma dna u kojem se trenutno nalazimo. Izgleda da je mrak naša boja i tu nema pomoći, što bi Đole rekao u jednoj svojoj pesmi.

Komentari

Komentari