Foto: 
autor nepoznat

Pravo na laprdanje i zakonska brnjica

"Jezik kosti nema ali kosti lomi"
"Pas koji laje ne ujeda"
(Narodne mudrosti)

La Prdanje, fiktivni francuski vanvremenski umetnik i filozof (osnivač laprdartizma), ostaće zauvek upamćen po rečima - Blab, la truć! Ta njegova (i svačija) literonski fundamentalna misao uklesana je u temelje savremene civilizacije. Teza da svako može da slobodno izražava svoje gledište (sve dok mu sečivo giljotine ne ošteti govorni aparat) jedna je od ključnih pobeda francuske revolucije nad apsolutizmom Lujeva i ostalih vladarskih lujika. Za par stoleća proteklih od seče francuskih kneževa, plima slobodoumlja i slobode govora raširila se planetom gaseći inkvizitorske lomače svake vrste. Naravno, povremeno su vaskrsavali piromani u crnim uniformama (...sa crvenim zastavama, fundamentalističkim ideologijama...) koji su u ime rase, klase, nacije ili vere spaljivali knjige i ispaljivali plotune u neistomišljenike. Ipak, globalno gledano, sloboda govora je postala opštečovečansko dobro poput struje u štekeru, vode u slavini, interneta u mobilnom...

Interneta? Hm...

Masovna dostupnost miševa za kliktanje i tastatura za lupanje u 21. veku (uz džabaluk društvenih mreža) dovela je do ukidanja monopola zvaničnih medija na dilovanje istine i, posledično, neviđene demokratizacije u slobodi izražavanja.

Svaki pripadnik fejsbukovskog plemena, svaki tviteraš ili ponosni vlasnik bloga sa (bar) dvocifrenim brojem pratilaca ima pravo i priliku da svoje stavove štrcne u Okean Informacija čiji talasi zapljuskuju sve kontinente. Dok su pre više vekova reči bile skupocene poput začina koji su se karavanskim putevima i krhkim karavelama raznosili planetom, danas su provale oblaka (eng. "cloud") pretvorile pustinje blaženog neznanja u džunglu svedostupnih istina. Umesto unikatnih kamenih stenčuga sa božijim rukopisom koje je Mojsije smandrljao niz Goru Sinajsku, umesto svetih papirusa koji su se čuvali zajedno sa dragocenim faraonskim sušenicama, danas je reč oslobođena materije. Nema više pergamenata i svitaka, nema više guščijih pera ni kamenih runa, nema čak ni Gutenbergove tehnologije koja drvo, umesto za potpalu ognjišta, pretvara u baklje koje razgone tamu neznanja ili greju dušu. Udžbenici i pesničke zbirke, filozofski spisi i naučna otkrovenja izbegli su iz knjigovezačkih tamnica i postale bitovi koji putuju planetom ili dremaju u feromagnetnim česticama diskova na nekoj kalifornijskoj "cloud storage" farmi.

Činjenica da danas svako od nas poseduje celokupno znanje čovečanstva na dlanu (ili u levoj nogavici), ujedno znači da je ono tek uzgredni deo uređaja za čavrljanje i pravljenje sefija. Interesuje vas kada je nastalo Rimsko carstvo ili kada je vladao Dušan Silni? Zašto je osuđen Sokrat ili spaljen Đordano Bruno? Kako glasi jednačina sinteze kaučuka ili jednačina nastanka Univerzuma? Sveznajući čika Gugl i teta Viki, njegova verna pomoćnica, utoliće žeđ za znanjem u roku od par sekundi. A podjednako efikasno dobićete i odgovor kako se zove prvi muž i treći švaler članice žirija Zvezda Grandomanije, ko je kome zviznuo šamar tokom Hepi Parenja i šta je izjavila Napućena Silikonka o najnovijem albumu Di Džej Kraste. Ljudsko znanje je kao Svemir - širi se neprekidno. Nažalost, u svim pravcima.

A, armija pregalaca na širenju istina takođe se uvećava. Počevši od jajčanih egzibicionista tokom Uskrsa, pa do nas, kolumnističkih trtomudioca koji svojom pljuvačkom po prozorima (eng. "windows") brišemo maskirne kake golubova preletača.

I tu dolazimo do ključne stvari iz naslova... Gde su granice ljudske reči i ograničenja slobode govora? Da li je to carinska rampa na razmeđi laži i istine? Ono što je za nekoga očigledna istina drugome je optička varka. Gas u Siriji je bojni otrov za tamanjenje neposlušnih civila ili dimna zavesa za maskiranje plotuna krstarećih raketa? Zar vam nije nešto zaŠkripalo u glavi kada ste pročitali da je engleski špijun ruskog porekla inhalirao smrad svoga izdajništva na klupici engleskog parka? I da je Srbija ostvarila neviđeni privredni rast čija je neviđenost posledica nevidljivosti? Istina uvek ima bar dva lica i bezbroj naličja.

Zato, da bi pomogli zakonodavcima voljene otadžbine, i dragim sunarodnicima koji tvituju i zapišavaju svoje fejsbuk zidove, hajde da raščlanimo dilemu iz naslova ovog teksta. Najpre, moraćemo, na žalost, da zanemarimo ono što je van domašaja domaćeg zakonodavstva. Ono što objavljuju CNN i RT, dakle propagandne mašinerije velesila, sa stanovništa pravne regulative države Srbije potpada pod "kaznena mera - pljuvanje pod prozor". Dakle, da se vratimo onome šta je dostupno pravnoj regulativi - javne izjave, članci na naslovnim stranama žućkaste štampe, verbalna dijareja na braonkastim portalima, fejs-bukovski literarni žanr i koncizne tviterske žaoke.

Princip je vrlo prost: Da li je nečija reč samo pisanje uz vetar, ili izaziva pogubne posledice?

"Srbe na vrbe" i "Nož, žica, Srebrnica" su samo krembilske rime...sve dok se na granama ne zaljulja čudno voće (eng. "Stange fruit" - Billie Holiday) i dok nož ne postane hirurški alat za četničku traheotomiju (po dr Kalabiću).

Stilska figura o zarđalim kašikama, našeg najplodnijeg pisca, V. Š. (eng. "vash"), treba da postane predmet sudskog progona onog trenutka kada ih debiloidni sledbenici protumače (i primene!) kao "reko Voja Vojvoda - kolji natenane". Laprdanje o Hrvatima i Hrtkovcima je kažnjivo onog trenutka kada neko zbog toga mora da napusti dedovinu. A dotle, brate Vojo, slobodno piši o kengurovim mudima i rimokatoličkim zaverama.

Pisanje o zemlji kao ravnoj ploči je budalaština kojom autor sam s(j)ebe svrstava u kategoriju "psihijatrijski pacijent". Pisanija o vakcinama gde dr Podmač Bato i dr Jel. Karaušla povećavaju produktivnost pogrebnih preduzeća mora neizostavno biti predmet pravnih sankcija.

Ali, to je već neka druga priča, pa zato da se vratimo na početak. Francuski filozof sa početka teksta, naravno, ne postoji. Laprdanje, nažalost, je postalo deo naše svakodnevice i zbog čega nužno dižem svoj glas. Osim ako neko i ovaj tekst ne protumači kao - laprdartizam!

Komentari

Komentari