Foto: 
Zoran Petković

Prljava igra liberalne diplomatije

Ajme, ljudi, dal' je to moguućeee...! Omaleni Ivica prodire levo, levo, levo... jedna ambasada, druga, treća... i... postiže zgoditak! Naš libero povukao kolegu za rukav i... Liberija povuuklaaa priznaaanjeeee!
Ili možda nije? Neee... Picoli dribla na ivici gol linije i... zabija demanti!
Ali akcija se nastavlja...
Tužna činjenica da je naš tim od jedanaest babuški umesto ulaznica za osminu finala osvojio samo najbolja mesta za posmatranje škole brazilskog fudbala, morala je, pod hitno, da se potisne novim medijskim dobošarenjem na tribinama. Ako već nismo mogli da lepršavom igrom sprečimo prstačko lepršanje Švicptara, ako već nismo mogli da im roknemo tri komada i dignemo tri prsta, dizanje nacionalnog ponosa uz pomoć Pačića je logičan nastavak igre duge tri decenije.
U vreme kada su Mali Ivica i Mali Alek bili tek vezni igrači koji su vezivali pertle na sivomaslinastim kopačkama svojih kapitena, prljava igra je bila naš prepoznatljiv znak. Gaženje po drugim narodima i krljanje po sopstvenim interesima bio je deo opšte prihvaćene taktike. Dribling sa guranjem prsta u oko i ruskom medvedu i američkom orlu, finta sa dizanjem na ustanak sunarodnika (da bi ih zatim povređene izneli sa terena na traktorima), bunkerica sa masovnim grobnicama i odbrambeno zavlačenje glave u pesak su postali deo našeg prepoznatljivog stila igre. Igre u kojoj nije bio cilj da se postigne povoljan rezultat, nego da navijači rašire transparente i počnu da urlaju (i puste glas u glasačku kutiju). Beli orao se proširio preko cele zastave, a mahanje belom zastavom proglašeno za pobednički gest. Potplaćeni haški sudija svirao je faul, a naš brzi prodor u Evropu zaustavljen je zbog ofsajda.
Zato danas naš vođa diplomatske odbrane izgubljenog i ne pomišlja da se bavi Evropom. Evri u koferčetu su dovoljan i motiv i način da se bavi politikom, a pošto je javno obnarodovan tarifni pravilnik za rukovanje (sa?) Trampom, tajno cenjkanje sa kolegama iz egzotičnih zemalja se nastavlja. Istina na semaforu stoji 112 : 4, ali, što bi rekli u dvopadežnim krajevima iz kojih on potiče: "Ne se znae, Zare igra".
A naš "Zare", ne da igra, nego i peva, pa rastura... Hit kojim decenijama puni narodu uši je "Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine", a pošto libreto Liberijske operete kaže da je broj papira kojima se maše pred kamerama neuporedivo važniji od broja Srba na Kosovu, on maše li maše... Šote mašala!
Budući da je ekspert za estradu, svoje obnarodovanje još jednog uspešnog povlačenja (za onu stvar zvanu "priznanje"), pretvorio je u napeto dramuturško zavlačenje. Poput proglašenja pobednika "Farme" ili "Pinkovih zvezdica", objava još jednog veličanstvenog uspeha postalo je - indijska serija! Ili, možda, kviz? Da, dragi gledaoci, jedna zemlja (neću da vam kažem koja) je povukla priznanje, ali, evo, mala pomoć:
- U pitanju je zemlja...
- koja nije u Africi...
- i koja je po površini pet puta veća od naše.
I dok se tajne službe mrskog zapada ubijaju od mentalnog napora da provale enigmu Premudrog Ivice, dok procesori u superkompjuterima pregorevaju sortirajući stotinak zemalja po površini, Ivica samozadovoljno gleda u svoju sliku na "Pinku". Da, ova zemlja odgajila je dva velikana misli - Nikolu Teslu i Ivicu Dačića! Uh... da! Tu je i Onaj-koji-se-sve-pita, i onaj koji sve potpisuje.
Jer tri prsta podignuta u vazduh lako mogu da postanu prsti koji drže penkalo - ono kojim se potpisuje priznanje Kosova.

Komentari

Komentari