Foto: 
Đura Greenfish/Osvald Tomović, redizajn Emilija Vlajev

Tužni soko sa pokvarenom utrobom

Nepotistički nastrojeni seljanin pravoslavne orijentacije i kumovskog poštenja rešio da obraduje sedište zapadne sestrinske crkve svojim prisustvom, te uzjaho avionac petstotonac i metno se u vazduh da bi uz pomoć vetrova, dobre volje i božje milosti stigo u mali-veliki grad što ga vikav Vatikan. Trebalo je da se prikaže kao veliki vođa naroda, delilac ordenja i deda unuka koga drži u prvom redu za vreme vojne parade. Trebalo je da predstavlja srpski narod u celini, što će reći nas.

Mi, koji se kurčimo jednom naročitom ćirilicom (vilinskim jezikom valjda), kulturom od starine, carevima našeg porekla, mi koji nestajemo u sjaju slave (ako ne uvezemo inostrano ženskinje koje će da rađa ko manito), mi koji smo pobednici u svim ratovima, sem u prošlim, i gubitnici u miru, mi koji smo dali svetu čoveka koji mu je dao struju, mi najjači, najvispreniji, najmudriji... Mi, narod koji je spasio zapad kada je istok navalio, spasio pupak sveta kada je jedan severnjački manijak sa kratko podšišanim brkovima hteo sa severa da se sjuri na ceo svet, narod koji peva pesme pune mitske osećajnosti, narod koji se poklao između sebe po svim osnovama. Narod koga vole i mrze, narod koji nestaje...

Eto, mi, koji imamo predsednika koji je rešio sa ponosnog Balkana da poleti na krilima slobodarskog duha, u maniru pravoslavnih velikana, da ušeta u Vatikan i da poljubi levu cipelu pape-ne-zna-se-kog-po-redu i da tamo bude slika i prilika nas jakih i skromnih, pametnih i mirnih, nas ljudi mimo ljudi, naroda koji je velikodušno oslobađao, ne štedeći sebe, nas dražesnih za pogledati, slatkih za poljubiti, nas naj-, naj-, naj-... I još jednom naj-...

Poleteo, dakle, bez fanfara, skromno, ostavljajući svoj lampek na čuvanje drugima. Do aerodroma je stigo zavojitim putevima koji ne smeju da se znaju iz bezbednosnih razloga. Da li je poveo svoju u zlatne haljine uvijenu gospođu niko ne zna, ali poleteo je. Vinuo se u visine velike, na deset hiljada metara je stigo i vratio se kući... „Poseta je odložena.“ „Kvar na avionu.“

Eto, samo tako, soko zvan „falkon“ je otkazao ljubav gamadi i rešio da ne radi kako treba. Odbio je soko svoj treći motor da drži u radu. Tako kažu... Neposlušnoj ptici se valjda nije svideo zadati zadatak i žgadija je padala sa velikih visina u zagrljaj majke zemlje, ali je vešti letač sa svojim drugarom veštim manevrima uspeo da spasi svoju glavu i glave svojih putnika. Seljanin je preživeo, sa sve svojom izabranom ekipom, i vratio se kući...

Vele da su u padu sokolovom leteli po njegovoj utrobi, da je soko star i potrošen (valjda pravdaju svoju sledeću otimačinu), vele da su padali kao kamen, vele da to nije prvi put da neposlušna ptica otkazuje ljubav, vele da su se silno uplašili, vele da su glavni i pomoćni letač pravi jahači sokola i da nisu poznavali svoje veštine do majstorstva spasa im ne bi bilo, vele...

Eto, seljanin, i drugari mu, vole da pričaju. I to uglavnom gluposti. Vole da zaluđuju narod svojim nebitnim ličnim utiscima, a vole i da prose i otimaju. Zaboravlja pekač rakije (a zovu ga i grobar), veliki otac koji sina postavlja za gradonačelnika, a ženu pretvara u velikog dobrotvora sa tuđim novcem, dedu koji drži unuka u prvom redu parade, zaboravlja skupštinski psovač, predsednik koji nije znao zakone dok je bio u opoziciji, zaboravlja čovek u iznošenim cipelama, zaboravlja sve što je bitno! Ponaša se k'o da je išo u goste rođaku iz susednog sela, k'o da je krenuo na rođendan sinovcu iz jaruge.

Papa Franziskus i kardinal Pietro Parolin (koji je državni sekretar Svete stolice) su predstavnici crkve koja je vedrila i oblačila po celom svetu preko hiljadu i po godina, a koja je bila u razdoru sa pravoslavljem oko hiljadu godina. To seljanin zaboravlja! A mi treba da verujemo, da je otkazao treći motor „falkona“ i da slušamo kako je poslušnica seljanina „bila u šoku, kako je to bio pravi nebeski triler...“ 

Ne interesuje nas vaše sitnosopstveničko iživljavanje najnižih poriva, ne interesuju nas vaša dnevničkoprozna balavljenja, ne interesuje nas šta sve ne možete i ne umete, vaše nade i strahovi, vaše laži i prevare. Ponizili ste svojom glupošću ceo narod i vreme je...

A sad odo da izljubim ženu i da zaštitim plastenike od kiše.

Komentari

Komentari