Foto: 
autor Zoran Petković

Vučić-Agi otpozdrav na pismo

U medijskom moru ovonedeljnih događaja bura koja je žestoko talasala javnost malčice je zaobišla  moju penzionersku učmalost.

  • Najava rata u Ukrajini? - obično predizborno Porošenkovo foliranje...
  • Cariniski rat na Kosovu? - očekivana erekcija dramske tenzije u pretposlednjoj epizodi „El corazon de Kosovo“.
  • Karikaturanje predsednika u firerovski kontekst? - taman posla, pa mi smo zemlja tradicionalne višepartijske i multietničke tolerancije.
  • Budženje budžeta? Poslanička psovačina? Informersko dezinformisanje?… postali su deo svakodnevice koja više nikoga ne može da uzbudi...

I dok je kuliranje primereno mojim (pre)zrelim godinama ostalo netaknuto naslovima koji su urlali sa stranica tabloida i portala, jedan ličan, ljudski gest, duboko me je dirnuo. Naime, iz poštanskog sandučeta naučenog na šarene flajere picerija i promotivne prospekte mega-trgovina, ispala je bela koverta… Umesto redovnih "čestitki" Banke, Distribucije ili Toplane, u pismu umotanom  u devičanski belu kovertu - istina,  oneređenu logotipom S(tranke) N(eprincipijelnih) S(ledbenika) - obratio mi se lično Predsednik! Biranim rečima u kojima mi zahvaljuje na strpljenju, odgovornosti, ljubavi prema otadžbini, požrtvovanom radu, prihvatanju teškog odricanja, itd... svemoćni Šef Srbije odvojio je neki minut svoga skupocenog vremena da mi se (budući da sam generacijski uronjen u biračku bazu sledbenika svake vlasti) obrati dirljivim Pismom.

Pa pošto mi domaće vaspitanje i belosvetski bon-ton tako nalažu, hajde da odgovorim čoveku...

Dragi Aleksandre...

Poštovani Vučiću...

Uh...! S obzirom da kurtoazni pridevi ne mogu da opišu dubinu mojih emocija prema korespodentu, hajde da ih preskočim! Dakle:

 

Aleksandre Vučiću,

Najpre, hvala na pismu koje si mi poslao. Hvala, nije trebalo... Za razliku od profesionalnih patriota kojima si okružen, generacija penzionera kojima se obraćaš samo nastavlja tradiciju predaka. Njima je žrtvovanje za otadžbinu urezano u krvavu koru porodičnog stabla: 1912,  '14,  '15, '41, '45, '91, '95, '99... su godine u kojima su ljudi, čija krv teče mojim venama, prolivali istu u ime ideala kojima su napajani. Pehar samožrtvovanja bio je prepun lepih reči, poput onih iz tvoga pisma. U tim godinama jurišanje na rovove, tenkove ili kasetne bombe bio je način života (a, bogami, i uzrok smrti) miliona sunarodnika. Zato, Aleksandre, batali da mi se zahvaljuješ! Čerupanje para iz naših novčanika kojima je tvoja vlast, kao što tvrdiš, izbavila otadžbinu od "potpunog kolapsa i  bankrotstva" je najmanje što smo mogli da učinimo. Ali, umesto da, površno, za sve nedaće okrivljuješ "prethodnu vlast", hajde da malkice zagrebemo farbu kojom ste nas svi vi, beskrupulozni političari decenijama farbali. Dobro, de, ne moramo baš da stružemo do kamene podloge balkansko-plemenskog mentaliteta, ali koreni naših trenutnih problema leže mnogo dublje ispod tankog, plavo-žutog sloja Jeremić-Đilas-Janković...

Uzmimo, najpre, Kosovo… Ne, ono se nije otrglo od ostatka Srbije udaranjem rampi na Brnjaku. Nije ni odlukom nekakvog međunarodnog suda. Ono je prestalo da bude deo Srbije kada je većina stanovništva na Kosovu reklo „istorijsko ne“ kolonijalnom mentalitetu Velike Srbije koji su  tvoji politički očevi 90ih  promovisali kao princip vladanja. Osioni Sloba i lajavi Šešelj su udarili kamen-temeljac kosovske nezavisnosti onoga trenutka kada su ukinuli jedini mogući oblik suživota dve nacije u jednoj državi - komunjarski princip nacionalne tolerancije (tada se to zvalo „bratstvo-jedinstvo“).  OVK je od zajebantskog udruženja alkosa (koji jednom nedeljno konspirativno šljokaju konjak „Skenderbeg“ iznad mape Velike Albanije) postao ozbiljna organizacija tek kada su u nju ušli proterani šiptarski oficiri JNA, otpušteni pripadnici policije i direktori (menadžeri) najureni iz kosovskih firmi zbog etničke nepodobnosti. A među njima je svakako bio i neko kome je teča američki kongresmen ili heroinski bos. Ti si tada, moj Vučko, arlaukao na komunizam,  rušio višenacionalnu Jugoslaviju i od njenih ruševina zidao Veliku Srbiju. S tim što se sada ispostavilo da je kamenje etničke čistote podjednako dobro i za zidanje Velike Albanije.

Ali da batalimo Kosovo, istoriju, granice… Za naprasnu erekciju naših penzija ipak je bitnija ekonomija.

To što me,  moj Vučiću, „skromno i smerno“ obaveštavaš  „da je Srbija uspela da izađe iz teške ekonomske krize“ nije, kako tvoja propagandna mašinerija dobošari, zasluga tvoga vladarskog veleumlja. Krivulje rasta ekonomije ne zavise samo  volje vladara nego od mnogo, mnogo faktora. Cene nafte i gasa, kockanje američkih tajkuna na berzi, ratovi u okruženju samo su neki od njih. Od „seke“ (svetska ekonomska kriza) patile su i mnogo jače ekonomije od naše. Kinezi, Turci, Arapi i ostali „naši prijatelji“ u to vreme sigurno nisu imali ni nameru, ni mogućnosti da investiraju bilo gde pa ni ovde. A ako zagrebemo ispo slojeva farbe kojima se crtaju stubići i dijagrami, dolazimo (gle, čuda!) opet do „godina koje su pojeli skakavci“.  Do „Titovih vremena“ za kojima cvile jugonostalgičari iz generacije kojoj se obraćaš. Tada, istina, nisu lili potoci meda i mleka kako se mnogima od nas, izlapelih matoraca, pričinjava. Ali živelo se pristojno, zidale se kuće koje su neku deceniju kasnije spaljivali „heroji“ iz čopora koje ste vi, ratnohuškački piromani formirali.Spaljivali zajedno sa ostacima penzija i PIO fondova. 1993. godina ne postoji u ni u jednom M4 obrascu, nijednog od ljudi kojima se obraćaš - pretopljena je u olovo Trepče za municiju i smederevsko gvožđe za kame. Ili, zarđale kašike…

Zato, crni Vučiću, to što glumiš deda Mraza i pokušavaš da me potkupiš sa 3000 dinkića ne prolazi kod mene. Jer ti ne duguješ samo pare. Ti duguješ ukradene decenije života, decu koja su nam pobegla iz zemlje i prijatelje koji su prerano sahranjeni u njoj. A to, valjda kapiraš ovom svojom naknadnom pameću,nikakvo povećanje i nikakav tvoj „boljitak“ ne može da nadoknadi.

S ogorčenjem,
Zoran Petković

Komentari

Komentari