Foto: 
autor nepoznat

Zajebnica srpskih opština

...Polazeći od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji…“ (Izvod iz preambule Ustava Srbije)

Pokunjeni povratak Predsednika Srbije iz Amerike sa „dubinskih razgovora“ o Kosovu i njegovo lamentiranje pred kamerama o tome da „da zapadne zemlje ne žele ni na koji način da razgovaraju o tome kome pripada teritorija Kosova“ pokazuje samo jedno – od tri prsta podignuta u vazduh 1989. dobili smo samo jedan, onaj srednji. Parola „Srbija se savijati neće“ postala je, posle višedecenijskog trljanja o svakodnevicu, samo krpa kojom se glancaju cipele pred odlazak u Brisel i maramica za brisanje krokodilskih suza sa obraza koji je davno izgubljen. Nesrećnici koji su desetak godina uživali u Slobinoj koncepciji trojedinstvene Srbije postali su izbeglice, a nosioci četničkih šubara i zarđalih kašika postali su miroljubivi preletači u evropske vrednosti. Slatka žvaka o Velikoj Srbiji je prežvakana i pljunuta, u ustima je ostao samo ukus gorčine.

Gorke pilule istine, koju je Vučić prošvercovao u ručnom prtljagu redovne avionske linije, nemaju u pratećem uputstvu tekst TV brzalice pre upotrebe konsultujte se sa lekarom ili farmaceutom“. Biće podeljene narodu naučenom da guta sve, ali ipak uz dozu predostrožnosti zbog moguće alergijske reakcije. Jer posle višedecenijskog naljevanja čajem od kosovskog božura, potrebna je izvesna doza opreznosti u gutanju „onoga što se ne jede“.

Kako, na primer, kako progutati pilulu „Malosilina“?

Gorku istinu da velike sile određuju granice i pravila, i da je Srbija (“ko to kaže, ko to laže...“) ipak mala, skapirao je nepismeni Miloš u devetnaestom veku. Pa je, celivajući papuče sultana i podmićujući bečke birokrate, nadmudrio i jedne i druge, te oslobodio Srbiju. A u vreme kada je šloser iz Zagorja bio „najveći sin naših naroda i narodnosti“ i neprikosnoveni vladar Srbi(slavi)je do Triglava, istina da su svi Srbi (lepo!) živeli sisajući kredite sa zapada i oružje sa istoka, krila se iza parole „miroljubive koegzistencije“ umiljatog jagnjeta. Megalomansko „Trst je naš“ je ipak delimično ostvareno – buvljak „Ponteroso“ (sa farmerkama i „šuškavcima“) je, definitivno, bio naš.

Lekcije iz 90ih, takođe treba obnoviti. Dok su narodi oko nas igrali Miloševu igru, Srbija je igrala Miloševićevu. Hrvati su uz „Danke Dojčland“ ostvarili Pavelićev san o etničkoj higijeni i povjesnim granicama, a Šiptari su zaigrali na američku kartu. Veliki šerif obožava da poteže krstareće koltove radi odbrane ugroženih (pogotovu ako pri tom profitira za „oil, steel and Bondsteel“), a šiptarsko „ljeljekanje“ o teroru zle bande Arkanžana nad sirotom većinom „republjikanaca“, pao je kao kec na otkopčan šlic Bili Bloudžob Klintona pred senatskom komisijom. Rezultat je poznat – potpisani papiri u Kumanovu i Njujorku, i taze odštampane knjige u Beogradu i Prištini, one na čijim koricama piše „Ustav“. Tu dolazimo do druge gorke pilule...

...„Paralexa“!

Razliku između „Paralexa“ i „Paradoksa“ teško je uočiti. Pravno obavezujući (lex, legis) papiri kojima danas mašemo severno Ibra su: Kumanovski sporazum, Rezolucija 1244, Ustav Srbije i Briselski sporazumi. U prvom piše da se odričemo vojnog, a u drugom pravno-institucijalnog prisustva na Kosovu. „Sveta“ rezolucija o svetoj zemlji pominje i „teritorijalni integritet SRJ“, ali i to da je to „suštinska autonomija privremena do konačnog rešenja“. A onda se pominje... ček, da proverim... „Rambuje“! Isti onaj sporazum koji smo odbili u korist bombardovanja?! Paradoks? Naravno!

A možda u nije? Jer, pravno nasilje uvek je rezultat neke sile – od Miloševićevog Ustava kojim je tenkovskim gusenicama pogažena šiptarska (nesuštinska) autonomija, pa do njihovog gaženja srpskih suštinskih prava pod američkim čeličnim kišobranom. Srpsko suštinsko pravo da im kuće i crkve ne budu zgarišta pogaženo je 2004, a pravo na nekakvu (predmiloševićevsku?) autonomiju (Made in Brussels) konfiskovano je od strane američkih vlasti pregledom Vučićevog prtljaga u Njujorku. Tako je u Srbiji sve postalo paralegalno a Srbima sve pravno, (p)ravno do Kosova. Tužakanje Međunarodnom sudu povodom Deklaracije o nezavisnosti pokazalo se kao autogol jer je Sud presudio da svako ima prava da piskara deklaracije, a da ga ne interesuje da li je zbog tog papira neko napravio državu. Nju je pravno priznalo stotinak zemalja, a paralegalno (i paradoksalno) i sama Srbija! Kosovo je priznato onog trenutka kada su, uz „Aco, Srbine“, Srbi ušli u Kosovske institucije, a Zajednica opština, uz naš blagoslov potpisom u Briselu, postala predmet rasprave Ustavnog suda u Prištini.

I tako umesto da „pravno obavezujući“ papir pretvorimo u ulaznicu za Evro-ligu, izgleda da će naredni naš „veliki uspeh i veličanstvena pobeda“ biti međuopštinska liga Leposavić-Mitrovica.

Ostala je, međutim, još jedna pilula...

„Rusofilin“

Ona, naravno, nije gorka ali nije ni lekovita. Placebo umešan od slatkih reči i praznih obećanja, možda neće dozvoliti da Kosovo uđe u Ujedinjene nacije, ali neće ni sprečiti dalje raseljavanje Srba, a bogami, ni pretvaranje Kosovskog zaštitnog korpusa (ili kako se već trenutno zove) u Kosovsku vojsku. Da Putin 2003. nije povukao vojsku koju je Jeljcin poslao na Slatinu 1999. rusko (makar simbolično!) zapišavanje teritorije bi, definitivno, zakočilo lepršanje Skenderbegovog crnog orla nad Kosovom. Jedna slika govori kao hiljadu reči a sliku ruske borbene eskadrile ili tenkovske brigade nadomak Prištine čak i nepismeni Haradinaj umeo bi da pročita, a ne da je, poput Briselskog sporazuma, koristi kao toaletni papir.

I, na kraju, mali rezime:

Što god bude izboksovano u daljem dijalogu sa Šiptarima i njihovim mentorima, Vučić će proglasiti za veličanstvenu pobedu i rezultat njegove marljivosti. Što god ne bude, biće svaljeno na teret „pripadnika bivšeg režima“, objektivnim okolnostima i nepravednoj međunarodnoj zajebnici. Možda Kosovo nikada neće postati deo Albanije, ali mi smo već dobili svog Enver Hodžu, kult ličnosti i, uz njega, gratis, gomilu pilula – gorkih, slatkih, svejedno… Bitno da su sa spiska za lečenje psihijatrijskih dijagnoza.

(to be continued)

Komentari

Komentari