Foto: 
Zoran Petković

Žuti prsluk i flaster za usta

- Dobar dan. Isprave i vozačku...

- Izvolite.

- U redu... Sada ga otvorite i pokažite šta sve imate.

- Šlic?

- Ne, gepek!

Fiktivni dijalog između "organa javnog reda i mira" i običnog građanina u zemlji bezumlja završio bi se  fiktivnim zapisnikom fiktivnog sudije:

"Dana tog-i-tog, okrivljeni taj-i-taj kažnjava se sa godinu dana zatvora i 1000 dinara kazne zbog posedovanja žutog prsluka i izostanka flastera u kutiji prve pomoći".

 

Činjenica da realni svet u kome živimo često prevazilazi zezatorsku maštu dobro je dokumentovana Neletovim i Đurinim čarolijama zvanim "Top lista nadrealista". Moje ironično pozivanje da se i nacionalna prava Lužičkih Srba brane njihovim uključenjem u projekat Velike Srbije, na kraju je nadmašeno emisijama Milje Vujanović i svima poznatom parolom - Srbija do Tokija. Seme samozavaravanja sejano sa ekrana 90-ih proklijalo je i donelo gorke plodove. Sveta srpska zemlja je postala Šiptarlend, većinski narod Srbije postao je nacionalna manjina.  „Takozvanost“ Kosova se lagano topila sve dok prerogativi funkcionalne državnosti (carina i vojska) nisu svima brknuli u oko. Oftalmološko pomagalo, poput ružičastih (eng. „pink“) naočara, koje dr Sarapa svakoga jutra navlači na oči gledalaca – više ne pomaže. Pre-ambulantna „Ustav na usta“ intervencija, takođe. Oči suze, mit je mrtav. Srpske zemlje nisu tamo gde su srpski grobovi, one su tamo gde se srpska „plazma“ umače u srpsku „kravicu“. A to više nisu ni Leposavić, ni Mitrovica, a još manje Gračanica…

I dok se proterivanje sa vekovnih ognjišta nekako i tolerisalo, ponosni srpski narod digao se u odbranu srpskih proizvoda! Za razliku od tunjavih Evropejaca koji su poludeli zbog cene benzina (te navukli žute ludačke prsluke i počeli da divljaju), naši heroji su iz gepeka izvukli izolir trake i flastere.  Mirno i dostojanstveno su zapušili sebi usta, dajući svima na znanje da je količina nejestivog, koju su progutali tokom minulih decenija, prevršena.

Stvarno, koja je granica toga što narod mora da proguta pre nego što se pobuni? I koji je način da poruči tlačiteljima „dosta je bilo“? Žuti prsluci i izlazak na ulice? Umetnički performansi sa flasterima i „bondidž“ košarkom? Ili možda… hm... podela oružja?

U trenutku dok Rusija razmešta rakete po Krimu, a Ukrajina zvecka nenuklearnom zvečkom, Savet bezbednosti sigurno neće da se sastaje zbog mleka. Anatomska anomalija, da srpske bebe u Mitrovici mogu da vare samo PKB „kravicu“ (ili da kiseonik u boci mora biti strogo kontrolisanog geografskog porekla), ne zanima velesile. Kuknjava zbog kršenja CEFTA sporazuma od strane američkih štićenika (dok Tramp uvodi takse Evropi, Kini i Kanadi) zanimljiva je svetu poput studentskog performansa. Pariz gori, a baba se češlja… Pri tom se ne kreće lađa francuska ka Draču, nego amrerička, puna oružja. I može Natojlo Stoltenbergović da cvili „da nije vreme za to“, baš zabole i Tačija i Haradinaja… Kosovo već ima vojsku, jedino nema Pasuljanske livade za mlataranje dugim cevima i ostali maskirni egzibicionizam.

Naravno, šiptarska vojska u ovom trenutku nije dorasla našoj. Ali to joj nije ni potrebno. Iza sebe ima najmoćniju velesilu na svetu koja sa prezirom gleda i na NATO i na Evropske babuskere koje samo toroču. Naši „prirodni saveznici(?)“, Rusi, u istom trenutku demonstriraju bojevu gotovost javno štrcajući svetu vodicu po svom svijetlom oružju. Time, na žalost, samo potvrđuju da su drugorazredna velesila. Jer, zna se – sila Boga ne moli.

Zato puca Tačidinaju (žuti!) prsluk što su naša braća Madagaskarci povukli priznanje Kosova! Njihov stav, kao ni stav ostalih banana-republika i pacifi(sti)čkihzabitih krajeva neće ni za trunku promeniti rezultat predstojećih izbora u Takozvaniji. Njih na brdovitom Balkanu uvek dobija onaj ko svojim biračima servira ukrućenu moć i čvrstu šaku u lice, uključujući i lice pravde mogućeg Tribunala za ratne zločine OVK. Evropski brod tone, francuski babojebac i nemačka babojebana kancelarka imaju dovoljno svojih problema, tako da njihovo „no, no…!“ povodom 100 procentnih taksi niko u republjik ne šljivi ni 2%.

Ustvari, prištinskim vlastoljupcima za osvajanje Svetosrpskog Severa nije ni potrebno oružje. Šleperi sa robom i beneficiranim, „lidlovskim“ cenama moćniji  su od tenkova. Upućeni na provizorne pijace na severu,  ujedinili bi srpski narod u dobro poznatom performansu – jagmom za batacima, bananama i ostalim lepotama potrošačkog društva. „Kravica“ ili „little cow“? Nebitno, za 0.5 evra može da se zove i „lopë“.

Jedina trajna posledica ovonedeljnog flastera na ustima desila se mnogo severnije od Severne Mitrovice. Vlast u Srbiji možda nije uspela da zaštiti svoj narod od zlih belosvetskih aždaja, ali je ostatak zemlje uvela u bajkovite predele nesmenjive vlasti.  Zato je je apsolutno nebitno kako će se završiti ovaj kosovski deseterac, u našoj bajci vlast će uvek objaviti veličanstvenu pobedu i proći kroz trijumfalnu kapiju naših televizora. Umesto redenika za počasni plotun, odmotan je flaster za lajava usta. Novoosvojenim medijskim prostorom voljene otadžbine odjekuje bat pobedničkog ešalona Prve mešovite demagoške brigade. Samo što se u njemu ne broji „leva, desna, jedan, dva...“ nego  „N1, O2…“  Uz flaster preko medijskih usta i povez ekrana preko biračkih očiju, apsolutno  je nebitno da li u gepeku građana Srbije iko ima bilo šta žuto, uključujući i žuti prsluk.

Komentari

Komentari