Foto: 
autor nepoznat

Portret jedne dame iz SNS-ke (koja nije ni sendvič ućarila)

Osmogodišnje posmatranje dame u iščekivanju svega od voljene partije.

Sa njima je osam godina, još od pre prve pobede na izborima 2012. verna kao pas. Gospođa, razvedena i još uvek nezaposlena, plavuša. I nije dobila ni mrvicu dobiti od svoga vernog službovanja.

To je moja komšinica. Nije ona kapacitet, nije ona intelektualac, regularno je završila srednju četvorogodišnju školu. U obavljanju svakodnevnih poslova je, prilično, smotana, u konverzaciji malo naporna. Nije ona ružna, nesimpatična, neuredna, nije zločestaniti zavidnog karaktera, ima dobre karakterne osobine, hoće da pomogne, da sasluša, nikog ne vređa, poštuje autoritet, odana je partiji. Pa malo li je?

Sećam se situacije kad je dolazio dolazio Vučić 2012. u neku od gradskih mesnih zajednica, tad je Dačić je bio premijer. Zamoli me ona da je odvezem. Ja pristanem, jer kod te mesne zajednice je veliki market, pa ću da kupim šta mi treba, a mogu i da odem drugarici u posetu koja tu stanuje, dok ona prisustvuje političkom događaju. Stignemo nas dve na vreme, jedva nađem mesto za parkiranje. Ali, eto nevolje. Uhvati me ona za ruku i reče :“Joj, nije mi dobro, drži me.“, nakačila se i ne pušta. Osetim, trese joj se ruka, pogledam je, trese joj se brada, pa i ramena se tresu. Drhti ona sva, gledam da ne padnemo obe na neku ciglu ili panj, da nas ljudi ne pregaze, velika je gužva. Ali, shvatim ja nešto kasnije, pa ne drhti ona zato što joj je loše, već zato što je uzbuđena! Pa, nije mala pojava kad funkcioner dolazi! Dok sam ja to shvatila, evo i Vučića, prolazi, maše, nasmejan, visok. Gužva je, sićušni oko njega skakuću. Ova me stisla i ne pušta, razjapila usta, bala joj curi, a i ja razjapih čeljusti gledajući je! Tako i ja dočekah sadašnjeg predsednika.

Kad god su izbori, dotera se ona, stiže lokalni napredni član da je odveze na izbore, a ona presrećna. Dobra im je za po neki nebitan sastanak, dobra za popunjavanje mesta na mitinzima. Ali, kad njoj treba košenje trave, uneti nešto teško, obrati voće, doneti iz prodavnice, izmeriti joj pritisak… i ono najbitnije, dati joj posao, tada nema partijske pomoći.

Posle prošlih izbora, na koje je otišla sva važna, opet u organizovanom prevozu, bila sam se „ohladila“ prema njoj. Kad god  bi me za nešto zamolila ja bih ljutito upitala: „Što ne dođu ovi tvoji iz strankeda ti poprave roletnu, uključe plinsku peć, zavrnu zimsku česmu, sa pijace donesu nešto…“ ona bi se samo smeškala, nije joj bilo prijatno ni jedno moje provocirajuće pitanje, ali i dalje se mi se obraća za pomoć, jer sam joj pouzdana.

Odljulja se ona kao ponosni brod, u pristojnom miniću, u prostorije stranke. Razgovara sa svim bitnim lokalnim facama, osmeh na lice i ništa za nju. Ljubazno je saslušaju, ljubazno se smeškaju i jedva čekaju da joj leđa okrenu. A, kad im treba njen kružić na glasačkom listiću, e tad je baš ona potrebna. Prolaze ljubavnice, kume, supruge, ali za nju - ništa. Dobijaju se funkcije, poslovi, razmenjuju se ženske, ali ne i ona.

S vremena na vreme, ova dama se razočara u svoje partijske drugove, onda javno govori kako su oni lažovi i lopovi, kako više neće da glasa za njih, pa sve po imenu, od portira do predsednika, pomene prekorno i one čelnike kojima je njena majka zdušno pomagala. Ali, čim je oni pozovu da popuni stolicu na nekom skupu ili sedište u autobusu, ona opet trči, sva uzavrelih obraza.

Tolikim tupanima dadoše službu, tolikim kumama, švalerkama dadoše i više nego što im treba, dadoše i tek juče pristiglim preletačima, a njoj „šipak“ dadoše. Pa ljudi, nije ona gubava! Kad bi ona dobila posao na stranački način, zaista ne bih bila razočarana, hvalila bih ovu stranku na sav glas.

Shvatam ja, nema joj spasa, to je bolest neizlečiva. „Razbole se lepa Fatma“, a da blagodet stranačke vladavine nije ni osetila. Bar sendvič da su joj dali, bar muža ili momka da su joj našli!

Da li je ona jedna od prepoznatljivih tipova ove stranke, ili „ovca za šišanje“, prepoznajete li takve u svom okruženju?

Da li je jasno da nema za sve članove ni posla, ni mrvica sa stola! Gaziti svoje dostojansvo je bolest.

Komentari

Komentari