Foto: 
Emre Otlu

SMS za život

Šta je zapravo život? Jedna poruka ili period od početka kucanja iste do njenog konačnog slanja? Svedoci smo mnogobrojnih apela, molbi i akcija na društvenim mrežama i po medijima. Kada te muka natera, jedino što ti preostaje su upravo društvene mreže i mediji. U velikom broju slučajeva neko čuje i pošalje, neko pak preskoči, a neko jednostavno nema da tu poruku pošalje. Ipak, ne treba kriviti one koji to ne mogu da učine. Na veliku žalost, sms je postao život u dragoj nam Srbiji. Bojim se samo kako bi vrhovni poglavari uspeli da "prežive" kada bi njihove precenjene plate stale u sms poruke svih nas?!? Možda je bolje pitanje, da li bi im neko poslao tekstualnu poruku? I opet, na veliku žalost, mislim da bi! Pomoć je potrebna velikom broju mališana. Ne pomoć za egzistenciju, već pomoć za nastavak detinjstva, a ne tako retko i za početak istog. Neka deca praktično nisu naučili ni prve korake, a već su prinuđena za borbu protiv opakih bolesti. Dok se neko svim silama od malih nogu bori za život, neki drugi uhranjeni polupismeni gmazovi puše skupocene tompuse, pune svoje debele prdare za svega dvadeset dinara u restoranu Skupštine, a da to mesto i ne zaslužuju. Međutim, ni to ne bi bio problem samo da je trunke savesti u njima. Čast izuzecima, ako ih uopšte ima?! Svakog dana, u medijima izadje fotografija tužnih i upalih dečijih okica, a onda okreneš drugu stranu i vidiš nepismenog i bahatog političara kako se sprda na nekom splavu i onako zadrig'o sedi u društvu starleta i iskrivljenih nakaradnih ženskih lutaka.

Predlažem S.O.S. za Srbiju i SMS za decu, kada tako mora. Predlažem da se svi ujedinimo i pomognemo onoliko koliko možemo. Pokažemo humanost i samo na tren pogledamo oči te iznemogle dece... Pogledajmo podočnjake i suze njihovih roditelja i osetimo bol koju oni nose. A onda pogledamo sebe u ogledalu i kažemo da smo ipak ljudi, a ne samoživi vazduplohovni ukrotitelji i političke raspikuće.

Predrag Balanesković

Komentari

Komentari