Struja pec, pec...
Foto: 
Filip Stoyanov

Struja pec, pec...

Gledam pre neki dan na jednoj od TV stanica priloge u „Bez komentara“. U jednom od njih, prikazuju neko selo u Kini koje je mudro premreženo, ili prepločano solarnim panelima. Kuće, javne ustanove, čak i bandere, sve u selu struju dobija isključivo pomoću sunčeve energije.

Ne mogu a da se ne zapitam ono večito, „Gde je svet, a gde smo mi?“

Prosečan solarni panel, efikasnosti od 20% i površine od jednog kvadratnog metra, zavisno od toga koliko sunčanih dana određeni region ima, proizvodi između 175 i 450 kWh električne energije godišnje. Za najveći deo Srbije, godišnja insolacija (osunčanost) je takva, da bi takav panel obezbeđivao oko 320 kWh godišnje.

Poređenja radi, termoelektrana „Nikola Tesla“ godišnje proizvede oko 16 TWh električne energije. Dakle, za podjednaku proizvodnju, bilo bi potrebno 50’000 ovakvih solarnih panela, odnosno 50’000 kvadratnih metara korisnog prostora. Cena pokrivanja 20 kvadratnih metara je oko 6’000€. Termoelektrana troši ugalj, proizvodi ogromne količine ugljen dioksida i veliki je zagađivač atmosfere. Solarna energija je besplatna a solarni paneli ne zagađuju okolinu. Održavanje solarnih panela iziskuje minimalan, zanemarljiv trošak. I nije da nemamo mesta u Srbiji da postavimo 50’000 kvadrata solarnih panela.  

Zašto stati na tome?

Ko god je makar malo putovao po Evropi, svet da ne spominjem, video je čitava polja vetrogeneratora koja strujom snabdevaju Slovačku, Nemačku, Francusku, skandinavske zemlje. Prosečan vetrogenerator snage 600 kW, godišnje proizvede ozmeđu 0,5 i 2,4 GWh električne energije, zavisno od brzine vetra (između 4,5 i 9 m/s). Poredivši to ponovo sa TE „Nikola Tesla“, dolazi se do toga da bi u proseku bilo neophodno između 6’700 i 32’000 vetrogeneratora da pokriju proizvodnju naše najveće TE. Vetrogeneratori su relativno skupi za izgradnju i montažu (350-400’000€ po komadu)), ali su im kasniji troškovi održavanja manji od jednog evro-centa po proizvedenom kilovatu snage. Vetar je i dalje potpuno besplatan. Ekološki su pri tome potpuno čisti. Mesta u Srbiji za ovakve visoko isplative uređaje ima, a uslovi po pitanju prosečne brzine vetra su idealni na Midžoru (7,66m/s), Suvoj planini (6,46m/s), Vršačkom Bregu (6,27m/s), Tupižnici (6,25m/s), Krepoljinu (6,18m/s), Deli Jovanu (6,13m/s), kao i Juhoru i Jastrepcu, ali i brojnim drugim oblastima u dolini Dunava, Save i Morave.

Foto:  K Ali

Napokon, tu je i rečni kapacitet Srbije. Izgradnja niza manjih, odnosno mikro hidrocentrala ne bi ugrozila glavne tokove reka, a doprinela bi u značajnoj meri tome da manja mesta postanu napokon stabilno snabdevana električnom energijom i da se rastereti centralni sistem snabdevanja strujom. Takođe, smanjeni su troškovi same distribucije električne energije, sistemi su ekološki potpuno čisti (svaki GWh električne energije proizvedene u maloj hidroelektrani znači uštedu od 480 tona ugljen-dioksida proizvedenog u termoelektrani), a održavanje i eksploatacija su izuzetno jeftini. Mikro elektrana košta između 1’000 i 15’000€. Na svaki GWh struje proizvedene snagom vodenog toka, uštedi se 220 tona tečnog goriva ili 335 tona uglja. Malo li je?

U svetu se danas preko 85 GWh struje godišnje proizvede u malim i mikro hidrocentralama. U Srbiji toga praktično nema.

Foto: United Nations Development Programme in Europe and CIS

Šta na kraju reći?

Prilike su tu, nema potrebe otkrivati toplu vodu ili rupu na saksiji. Treba samo iskoristiti ono što se u svetu koristi već dugo, pouzdano je, ekonomično i na duge staze korisno za životnu sredinu. Problem je ipak, bojim se, u mentalitetu srpskih političara. Svi ovakvi projekti zahtevaju značajne početne investicije, kao i vreme dok se puna materijalna isplativost prikaže. Ekološku isplativost ne smem ni da spominjem, to je za Srbiju i dalje čist SF. A mandat traje samo četiri godine. Nikome od političara se ne isplati previše da pokreće projekte čije plodove će ubirati neki drugi političar za 5, 10 ili 20 godina. Ovako, trovaćemo se ugljen-dioksidom, arčiti fosilna goriva, reke prljati najlon kesama, plastičnim flašama i tetrapacima, ostajati bez struje u slučaju poplava i naravno, jednu istu deonicu autoputa otvarati po deset puta tokom izbornih kampanja, jer smo tako u mogućnosti.

Svet neka ide napred, nama je i devetnaesti  vek super.

Marko Ekmedžić

 

Komentari

Komentari