Foto: 
Peter Taylor

Trgovište

Prvo sunce, obavezne naočare i razgovori puni snova. Čujem dečiju opasku za susednim stolom: “A zašto on ima dva mikrofona, a samo jedna usta?“. Govori o njemu. Svi govore samo o njemu. Jedna usta, ali kakva usta!

Sistem se hrani iluzijama. A onda na istima prehranjuje građane. Inače, kako da shvatimo činjenicu da do juče važeće već danas nije. Politika je afera komunikatora i upravljača. Obraćaju se stomacima i crevima, ne mozgovima. A i kako bi? Gde ih naći? Žrtveni jarci ispunjavaju praznine u paganskom obredu. Ono što je bitno, opstanak stanja kakvo je i političke oligarhije guše vitalne sokove društva. Lovaca i sakupljača odavno više nema. Trgovci su se razmileli. Svaka pora društva je zaražena trgovinom koja sakuplja sva bogatstva, uništava prirodu i gnječi naše nade. Iako svi znaju odgovor, društvo vozi u kontra-smeru. Usvajanje demokratije i osvajanje sloboda, kolektivnog suvereniteta i individualnih vrednosti je ostavljeno dolazećim generacijama. Sada se trguje. Slikom i rečju. Infantilna državna politika je na kursu održavanja života i oslanja se na mentore. Propušteno se nadomestuje neoliberalizmom, tehnokratijom i stezanjem kaiša. Mali koraci i stidljivi pokušaji otvaraju nove procepe i ponore.

Cela Srbija više nije stanište Srbalja već trgovaca. Srbija je Trgovište. Dušama, telima, vodama i zemljom. Ljudima i prostorom. Na horizontu se oslikavaju najavljene promene. Koga se to tiče? Trgovci i dalje hvale svoju robu i nude je u second-shop strankama. Iznošeno, ali kao novo. Ko te pita? Jeftinije je i pristupačnije. Visoke grane sa plodovima sačekaće svesnije i odgovornije. Mi beremo na niskim granama. Sezonski. Samo dostupno i dohvatljivo. Može i ono što je popadalo ako nije mnogo smrskano. Još je jestivo. Poslužiče za kompot ili džem. Snalažljivi smo u samoodržanju. Opstanak je u pitanju. Odgovoran sam pred svojim trbuhom. Bog je daleko. On je blizu, evo ga na ekranu. Pokazuje se. Govori nam. Prašta drugima za greške. Post je. Ispovedićemo se kolektivno za koji dan. Kolektivizam će nas amnestirati za pasivnost i Onougodnost. Kad mogu drugi i ja ću. Zajedno je u nesreći lakše. Stegnimo se pod skute. Neću da budem odgovoran. Lakše je u gomili. I udarci se drugačije primaju i osećaju. Kome je do odgovornosti neka se šepuri. Živim na kredit. Plaćam danak nametnutim potrebama. Ali On kaže. I ona dva mikrofona prenose glas. Čuje se na daleko. Nemam i neću da imam. Zašto bih. Oni koji stvarno imaju ne pokazuju. Oni koji znaju ćute. Oni koji mogu trpe. Pokazuju samo oni kojima je stalo.

A oko nas zapuštenost. Siva zona interesa nasuprot sivoj materiji. Krpljenje i zašivanje. Prosipanje i presipanje. Snalaženje. Sitno u velikim poduhvatima. Reči bez značaja i značenja. Ovako kako ih bacam u tekst. Obrazloženja nigde. Kratkice za androidsku upotrebu. Sa snagom za jedan dah. Trajanje, pa prekrajanje. Sve može da se kaže kratkim rečima. Rečenice su komplikovane. One poseduju glagole. A tu je zajeb. Glagol po funkciji tera na akciju. Na rad. Kome je još stalo do rada. Posao se ne traži. Treba prihod. Mesečni. Stalni. Za to nije potreban posao. Može i upravni odbor. Prilika. Ekran donosi popularnost. Kad me znaju plaćaju me. Viđen sam. Bio sam i ja. Provukao sam čipovanu karticu. Ućariću nešto. Da se preživi. Planeta je ionako sjebana. Neka se bore drugi. Ja ću da se snađem. Ili ću otići kod njih. Kad se budu izborili. Da i ja iskoristim plodove njihove borbe. I grane su kod njih niže. Ne moram da se uspravljam. Plodovi vise. Samo ruku da ispružim. Lako ću. Ruka seizdužila. Samo da je podignem.Telo se povilo. Pa šta? Breme vremena. Neka se ljudi uspravljaju. Mi dugoruki se lakše snalazimo. I ne virimo. Ne iskačemo u masi. Pritajeni smo i vrebamo. Samo namaknemo nešto rukom. Život je sazdan za nas. Nije to pohlepa. To je potreba. I većina smo sada. Biće nas u svim skupštinama. Neka se manjine čuvaju. Neka prizivaju prava. Mi beremo. I jedemo. I jebemo. Mi smo napredni. Фак д прошлост! Ujedinjeni smo. Mi smo pravo lice Srbije. Trgovci bez granica. Ono što ne znamo ne postoji. Ono što ne pojmimo neće nas ubiti. Sve možemo i hoćemo. Vreme je naše. Teren je naš. Miševi u rupe!

Dragan Pajović

Komentari

Komentari