Foto: 
Vinícius Doido

Učoporavanje ovaca

Ovčarstvo je drevna veština. Onog trenutka kada je neki neolitski lovac skapirao da je mnogo lakše držati korisne i ukusne životinje na okupu nego jurcati za njima, čovek je prestao da bude sličica u albumu "Životinjsko carstvo" i zakoračio u civilizaciju. Sama tehnologija kojom su se rundave i tupave živuljke učinile uvek dostupnim za mužu, šišanje i klanje je relativno prosta. Ovce nisu baš previše bistre životinje, imaju prirodni nagon za okupljanjem u gomilu i potrebu da gledaju u dupe najrogatijeg mužjaka. Te tako je promućurni Kain (ili kako se već zvaše prvobitni izumitelj pastirske tehnologije) skapirao da:

- jedna milozvučna klepetuša, obešena o gušu predvodnika, postaje neodoljivi mamac ostatku stada

- prirodni strah od vukova (koji, inače, i leži u osnovi ovčije druželjubivosti) treba pospešiti pripitomljenim lajavim potomcima vukova (zaposlenim na poslovima i radnim zadacima "ovčarski pas")

- a ako neka neposlušna ovčica napravi iskorak iz sta(n)dardnog pnašanja, tu je, bogami, pastirska batina, edukativni lavež i ostale vaspitne mere, uključujući naprasnu promenu u redosledu klanja.

I, naravno, ovčice su (za razliku od, recimo, koza) uvek sve na broju.

A onda, kada je neka čobanica mlada, gledajući kako ovce halapljivo gutaju travke krunisane semenkama, došla na ideju ih i sama gricne, čovečanstvo je napravilo drugi veliki korak. Od tog semenja sažvakanog kamenjem nastaje prah koji sa vodom i toplotom daje hleb (naš nasušni, amin). Budući da je trava još manje od ovaca sklona napuštanju teritorije, njive pod žitaricama postale su postale semenje iz koga su, od Egipta do Perua (preko Kine materine i ostrvskih gejšojebina), nicala carstva zemaljska. Činjenica da su ljudi siti (a ovce na broju) i dokoni (nadgledanje rasta useva ostavlja više vremena od nadgledanja stoke) učinila je da su pametni pojedinci počeli da smišljaju inovacije. Jedni su, da bi smanjili vreme potrebno za rintanje, izmišljali točak, jaram i plug, drugi su izmišljali način kako da zajebu ostale sunarodnike i nateraju ih da rintaju za njih. Iz klasova pšenice niklo je klasno društvo - faraoni, žreci, rabini i arhiepiskopi (uključujući i partijske komesare) su obredima (od pojanja do čupanja srca koja još kucaju) obezbeđivali da: svane dan, stigne proleće, nikne žito i dođe svetla budućnost. Dobro, ovo zadnje, zbog prirode stvari, nikad se ne događa - šarena duga budućnosti uvek je ispred nas. Onoga trenutka kada postane sadašnjost već je prekrivena vremešnom korozijom izneverenih očekivanja.

Ali, vratimo se iz filozofskih visina do ovozemaljskog hleba (i igara prestola). Ono što su vladari pokupili iz osnova ovčarstva i primenili na svoje podanike je upravo tehnologija vladanja.

- umilna klepetuša koju podanici žele da čuju ("carstvo nebesko", "viša rasa", "nebeski narod", "besklasno društvo", "svi Nemci (…ili kogod već) u jednoj državi", "jednakost", "sloboda naroda"...) okuplja stado na gomilu

- plašenje naroda (đavolom, vešticama, neprijateljima (unutrašnjim i spoljašnjim), "silama mraka i bezumlja", ili "reakcionarnim pripadnicima bivšeg režima"... ) vrši dodatno "zbijanje redova"

- a ako apstrakno plašenje ne da rezultat, ovčarski psi službi bezbednosti, eskadrona smrti, poreske uprave ili partijske podobnosti, lako će dovesti nestašne ovčice u stanje "ćuti, ne talasaj".

Dakle, pošto je strah ipak mnogo jači motiv od oduševljenja (jer oduševljeni pristalica može da se razočara, a prestrašeni pojedinac trajno ostaje u stadu), najefikasniji metod za očuvanje vlasti je upravo neprestano dilovanje straha. Od pomračenja Sunca zbog koga treba otići u sklonište, preko majanja naroda majanskim proročanstvima, avionski prdeži kemtrejlsa i fantomska zračenja harpičića, pretnje ratovima i kataklizmama, drže ovčice u hroničnom stanju "blage jeze". Jer i pastiri i vladari znaju: naježena koža lakše se šiša.

Strah od apstraktnih "tajnih vladara sveta" (koji čini se ovce bacaju pod noge svojih vladara koji ih konkretno gaze) ipak je rasprostranjen u manjem delu stada - onom koji od svojih ovozemaljskih problema beži u versku literaturu dilera Kulta Svemoćnih Masona. Najveća doza centripetalnog straha potiče iz starog, ali dobro razrađenog trika:

Vladar pusti nekoliko svojih pripitomljenih vukova da, ogrnuti jagnjećim kožama počnu da reže na susedno stado. Pošto pastir iz susednog stada ima podjednake ambicije kao i naš, režanje njegovih Vulinodrecuna se preko naših medija pojačava do te mere, da ovce, uz borbeno blejanje, radosno pristaju da im se rogovi zamene sivomaslinastim čelikom. Jer od straha do agresije samo je jedan korak! A kada stado postane čopor, stampedo rata u kome ovce počinju da se međusobno kolju drastično snižava cenu mesa, ovčijeg ili topovskog, svejedno.

Ovce, ipak, relativno retko ratuju. “Ovnovi” (srednjovekovne ratne naprave) naučeni da ruše neprijateljske tvrđave lako mogu da se okrenu ka kapijama sopstvenih Bastilja, a vladarima koji u njima stanuju nikako ne odgovara da lično testiraju klaničnu tehnologiju giljotina ili da svojim mesom pune haške sudove. Ne, stanje hronične “blage jeze”, zabiberene zrncima mržnje prema “njima”, uz pastirske pesme koje veličaju Premudrog Pastira, je upravo to čini stado kompaktnim i poslušnim, a vladare nezamenljivim.

Zato, kada vam preko papira isflekanih brabonjcima “zvaničnih saopštenja” ili “nezvaničnih izvora”(!) - koji se prodaju po trafikama kao štampa - saopšte nešto od čega vam se ježi runo treba da:

- pod a) Setite se ovog kratkog kursa iz istorije i veterinarske psihologije

- i pod b) Suzbijete ovcu u sebi

Mada, s obzirom da smo od malih nogu zadojeni ovčijim mentalitetom, većina od nas neće izabrati ni pod a), ni pod b) nego pod be-e-ee…

Komentari

Komentari