Usud
Foto: 
Fulvio Di Marco

Usud

Pre nekoliko dana, dobar drugar je bio na razgovoru za posao u firmi u kojoj radim. Za posao je kvalifikovan, po onome šta je radio iskusan, po želji da napreduje spreman. Svi preduslovi su bili tu, uz preporuku sa moje strane. Ne, za razliku od Srbije, to nije preporuka po kojoj će pašenog bravar da konkuriše za mesto pravnika i da to mesto i dobije, uz viski i koverticu kao podsticaj komisiji. Ovde preporuka podrazumeva da ulažete svoj ugled i poverenje u nekoga. No, sve je to u redu.

Momak je došao i uz malo uobičajene treme, gutanja knedli i nervoznog cupkanja, predstavio se na najbolji mogući način. Nije što je “moj”, ali za konkurs je bio ono što kažu “iz keca u kec”. Tako je mislila i komisija, odnosno četvoro Nemaca, Poljakinja, Italijanka i moja malenkost. Kurtoazije radi, tek da se zna, ja sam se suzdržao od glasanja.  Elem, kada se sve završilo i kada je konstatovano da smo dobili odgovarajućeg kandidata, i uz to što mi se šef zahvalio na tome što sam preporučio kandidata koji zaista odgovara (i dalje ne uspevam da se naviknem lako na to da se šef ovde zahvaljuje radniku), došao je red na neke formalnosti koje inače smatramo nužnom dosadom.

U pitanju je ono standardno:  kada će kandidat da potpiše ugovor, koliko će vremena trebati za vizu, kada očekujemo odgovor od te-i-te savezne službe za to-i-to i sve u tom stilu. Tada nam, uz pročišćavanje grla, službenica iz HR-a saopštava da ipak nema ništa od ugovora.

“Čekaj bre, kako nema?”, pomišljam u glavi na srpskom, a na engleskom samo izbacujem jedno izbečeno i otegnuto: “Excuse me?”

Slično reaguje i ostatak komisije, u kojoj je i jedan od direktora firme. Službenica HR-a nas, uz još jedno pročišćavanje grla, obaveštava da je problem u tome što momak dolazi iz Srbije. Ja se opet džilitam i pitam zašto je to problem, kad i JA dolazim iz Srbije. Međutim, problem je u tome što je momak sjajno kvalifikovan i iskusan, da ne spominjem i zainteresovan, za mesto za koje se u Nemačkoj, ali i u ostatku EU i dalje školuju ljudi u broju koji je veći od potreba tržišta. Ja sam, sa druge strane, deficitaran i zato nije bilo problema.

U prevodu, dokle god postoji Nemac ili državljanin EU koji je podjednako kvalifikovan, a da je video oglas i javio se na njega, biće u startu u prednosti. Biće u nedostižnoj prednosti, koliko god kandidat iz Srbije bio stručno jači. Problem je naravno i u plati koju će dobiti, jer je ona ispod granice za automatsku dozvolu boravka, pa je to teško, gotovo nemoguće pravdati za stranca. Uz nekoliko “Ali… ali… ali…” na nemačkom, poljskom, italijanskom i srpskom i uz zagledanje članova komisije, stvari su počele da liče na potpuni teatar apsurda. Onda je došlo i logično pitanje,

“Može li nešto da se ipak uradi?”

Može. Može da se raspiše konkurs u kom će se “tipovati” kandidat. Ne čudite se, radi se to i u svetu, ali kao što rekoh, ne zato da bi šura ili paša uleteo u firmu, nego zato da bi se već ošacovani kandidat zaposlio pre nego što ga neko otme. Ali šta u Nemačkoj da staviš u konkurs, a da može da prođe, kad je u pitanju kandidat iz Srbije? Da staviš da se za radno mesto zahteva znanje srpskog? Nije baš toliko lako proći nemačku birokratsku mašinu…

Nakon nekoliko krugova uzaludnog vrtenja opcija koje u stvarnosti ne postoje, odlučeno je da se primi prvi sledeći kandidat koji ispunjava sve moguće birokratske uslove, a da se raspiše još jedan konkurs u kom će se recimo zahtevati odlično poznavanje engleskog, što je retka osobina kod lokalnih kandidata za to radno mesto, a verovatnoća da će neki Englez ili Amerikanac da zapuca put Hamburga za ovakav posao je prilično mala.

Momak iz Srbije to zadovoljava. Mimo svega toga, mene muči nešto drugo.

Momak je otpao, jer je iz Srbije. Otpao je ne zato što ga neko u Nemačkoj mrzi, nego zato što je Srbija i dalje crna rupa na karti Evrope. Da, imamo “beli Šengen”, ali za posao on ne znači ništa.

Momak je otpao zato što ga usud naše drage otadžbine prati svuda. Došao je bez vize, ali se vraća bez posla, jer se ne uklapamo… Ne uklapamo se nigde, osim u specijalne slučajeve i u lutriju deficitarnih zanimanja.

Momak je otpao, jer je bio spreman da napusti Srbiju, ali ona nije bila spremna da mu se otkači sa cipela, kao skorena žvaka.

Momak je otpao, jer je Srbija, kao u onoj pesmi “Bijelog dugmeta” i matera i maćeha…

I ne, stvarno niko drugi nije kriv za to. Niko drugi nije prosuo u vetar naše godine i dragoceno vreme, osim nas samih. Niko drugi nije one bezobrazne dečije podsmehe i povike “E, Rumunu jedan!” i “Kakav si Bugarin!” pretvorio u to da danas možemo samo da im zavidimo. Niko drugi nas nije učinio parijama od nas samih, bilo da smo birali loše, da nismo birali, ili da smo samo gunđali.

Mi smo svoj usud, usud koji smo pretvorili u državu.

Marko Ekmedžić

Komentari

Komentari