Foto: 
Mr Seb

Vlast protiv javnog mnjenja - Ivan Rajović

I dok za jedne život u obezduhovljenom i ubijenom gradu postaje zabava i bojište za manifestovanje svoje podaništvom i obmanom stečene političke moći, za druge je svaki dan samo još jedan stepenik do giljotine koja se smeši izdaleka, u najavi, kad i brže, jače i bolje budu samo vaginalna izmaglica i potrošeno patološko trabunjanje za zamlaćivanje neukog naroda koji je srećan što je uopšte živ.

To što je obezgaćeni narod odavno digao ruke od sopstvenog boljitka i prepustio najgorima da ga vode u Evropu, koliko god  i najtupavijima delovalo zatupljeno, nije bilo dovoljno onima koji su umislili da sva sreća ovoga sveta pripada njima. Aktuelna kraljevačka vlast, oličena u gradonačelniku, posle dugotrajne frigidne predigre u rukavicama, definitivno je, kolokvijalnim jezikom rečeno, skinula gaće i ušla u dosad neviđeni sado-mazo erotski kontak sa svojim podanicima – preko optuženičke klupice. „Od bluda do suda“, rekao bi slabovidi narodni guslar, da je živ. Naime, posle godina „tolerancije“, kako je u intervjuu jednoj (pot)kupljenoj lokalnoj televiziji, prilično smušeno  i naporno za gledanje, izjavio gradonačelnik, a shvatajući svu mentalnu poremećenost srećnih mu građana prezasićenih lagodnim životom u kraljevskom gradu, odlučio je da okrene list, presavije tabak i podnese krivičnu prijavu protiv svih onih koji mu, kako tvrdi, prete SMS-ovima i kritikuju ga na društvenim mrežama, ali i da ukine dotacije svim onim medijima koji ne misle i ne govore onako kako on misli da bi trebalo. Odnosno, ugasi ih.

I, kako se očekivalo, u do juče veselom gradu gde se sve orilo od razdraganog smeha srećnih trudbenika, od pesama zahvalnosti patriotske mladeži osokoljene plodotvornim psihofizičkim radom za dobrobit otadžbine i cike presrećne dečice iz vrtića sa zastavicama sa likom vođe u ručicama, zavladao je muk. Medijski poslenici su se, brže, bolje i jače, okrenuli reklamama, kao, na primer, ono napaljivo : „Zna svaka blesa gde je adresa dobrog mesa“ ili manje seksi: „Baci šapu ka Čuginom ćevapu“, običan narod je i dalje bolela patkica za sve, dok su oni u tajnim arhivama Službe označeni kao „raja koja zulumćare trpeti ne može i neće“, počeli da kopaju rupe, takozvane Trajanove odašiljače, na Ratarskom imanju, Mošinom gaju. Musinoj Reci, Orljoj Glavi... i da u njih, mislim rupe, sasipaju sve ono što su do juče uplitali u društvene mreže, još žešće, ogorčenije i glasnije. A u javnosti, samo se tu i tamo čuje konstruktivni šapat koalicionih partnera sakupljenih s koca i konopca, od najkiselijeg komuniste do najljućeg četnika, sa svim onim sladunjavim uvlakačima koji nit smrde, nit mirišu i gde god da ih metneš nisu za tu gde su. Zadovoljni sobom i stanjem na terenu, ispoveđeni, pričešćeni, okupani, sveže orošenih bradica i brčića, upicanjeni u novim dolčegababinim i dedinim odelcima i sa novim pastelnim kravatama, kao statusnim simbolima moći i umeća, idu na javno snimanje novogodišnjeg programa pod nazivom „Marljivo i više nego ikad brže, jače i  bolje gledamo kroz prozor u dolazeće sutra“.

Samo nerežimski lokalni pisci, okupljeni oko KUP-a (Kraljevačko udruženje pisaca) održavaju privid demokratije, na sopstvenom fejsbuk profilu i o sopstvenom trošku, svojim kritički intoniranim stavovima o vlasti i njenom marljivo fazoniranom otelotvorenju. Za one druge, režimske, ne zna se ni da li su živi. Oni valjda, kao gosti na slavi, jedva da dišu, trudeći se da zagrabe što više dok slava traje, a i smešno je očekivati da grizu ruku koja ih hrani i obilato napaja inspirativnom zanemelošću koju svaka vlast, a naročito apsolutistička, prosto obožava i neštedimice nagrađuje.

No, kad se manemo zajebancije i malo zagrebemo ispod vidljive nam pokorice kraljevske žive rane, zapahne nas onaj karakteristični smrad gangrenoznog raspadanja. Užasne nas to poodmaklo truljenje koje se ne da zaustaviti pretnjama i plavim kovertama. Najčudnije u svemu je da se neko, ko se predstavlja kao doktor političkih nauka, drznuo da se sudski obračunava sa sopstvenim narodom. Kao, sve je u redu, da bolje biti ne može, a tamo neki lelemudi, petokolonaši i plaćeni ološ stranih ambasada, sile mraka i haosa i domicilne ništarije, drznuli se da negoduju, da kritikuju i prete, ako mu prete. A svako iole normalan zna da nema više toga, sav plaćeni ološ sada je, kao što je i uvek bio, na platnom spisku i u službi istih okupacionih i kolonijalističkih sila za koje radi i aktuelna vlast. To je valjda svima jasno, mada to niko i ne krije. Međutim, to nikako ne podrazumeva pretnje u bilo kojem vidu i bilo kome. Ali naučnik bi trebalo da zna kako funkcioniše politika na ovim prostorima, a i oni u njoj, mislim na političare, koji to zapravo i nisu, kao što ni ovo što se ovde dešava nije politika, već izdaja naroda i domovine u kojoj izdajnici otimaju sve što im dođe u vidokrug. Naučnik kojem je zaista do nauke, teško da bi pristao da svoju ljubav prema nauci sahrani među idejama i idealima koje neguje njegova politička organizacija. Još manje bi se očekivalo od takvog stučnjaka da nezadovoljnike njegovom pojavom i aktivnostima upućuje na izbore kako bi tamo izborili pravo da rade šta ih je volja, tim manje ako se zna, a zna se, kako je ova opcija došla na vlast i kako su održavani takozvani izbori na kojima su oni „pobedili“. Za to nije potrebno biti doktor, sasvim je dovoljno ne biti slepac. Osim toga, čak i u istorijskom smislu, ovo je teritorija gde su oduvek zbog politike i glave skidane; otac sinu, sin ocu, brat bratu, kum kumu, a o onima koji ti nisu „rod ni pomozi bog“, da ne pričamo, to je satirano kao pleva. I ko god se upusti u politiku po balkanskim pravilima, a sa visokog akademskog nivoa, kao naš gospodin gradonačelnik, trebalo bi da računa na onu primitivnu, seljačku, nekultivisanu i, prosto rečeno, prostačku crtu ovdašnjeg homo-politikusa koja je i te kako prisutna kod svakog stranačkog lidera, pa i prvog među jednakima. A kad se to zna, onda je jasno da će uvek biti onih koji su nezadovoljni svojim statusom u bilo kojem političkom sistemu i boriti se protiv njega. Što je taj sistem gori, to je više nezadovoljnika. Mi imamo tu čast da živimo u najgorem, gde su relativno zadovoljni samo profiteri koji su pristupili SNS, kao i gradonačelnik uostalom, koji su shvatili da samo tako mogu da ostvare svoje ambicije i dođu do nekog benefita za sebe i svoje najbliže. Sve drugo ne postoji, a ako postoji onda  nije primereno živom i normalnom čoveku. Poznato je do koje je mere ovaj grad unazađen, do te da i svečano otkrivanje semafora za vladajuću oligarhiju predstavlja spektakl, približno onom kada je puštena u rad hidrocentrala na Nijagarinim vodopadima. A u centru zbivanja, odnosno svečanosti, doktor političkih nauka, sveže štucovan, pun sebe i vizionarski zagledan u onaj zeleni krug koji samo što nije zasvetleo.

Da li je kap koja je prelila čašu činjenica da je prvi čovek grada, prvu damu grada, a svoju suprugu, iz protivničkog žutog tabora, zaposlio u prvo, odnosno najprofitabilnije preduzeće u gradu, što je izazvalo buru negodovanja među građanima, to ne znamo. Ali, koliko god naučniku bilo stalo do sebe i blagovremenog zbrinjavanja svoje životne saputnice, što je sasvim razumljivo, to isto postaje inspirativno i za druge da sagledaju svoje stanje i malo više računa povedu o svojim porodicama što će ih, neizostavno, naterati da malo žučnije reaguju na situaciju u kojoj jesmo, a koja, iskreno rečeno, ne priliči ni jednom pružnom radniku, a da ne govorim o doktoru, bez obzira što smo zatočenici vlasti zemlje u kojoj je za neke mnogo lakše biti doktor nauka, nego drugima da završe kurs za bojadžiju ili vunovlačara. Što se pružnih radnika tiče, to je nivo obrazovanja prvog ešelona gradonačelnikovih pomoćnika i savetnika. Još nešto bi trebalo znati, ova garnitura nije tu zbog svojih kvaliteta, mudrosti, znanja, lepote, čestitosti... već kao kazna, odnosno osveta, žutim prethodnicima koji, iskreno rečeno, jesu zasrali do guše. Ali, elita predvođena naučenjacima tipa Terzić, Tabaković, Stefanović, Mali i mnogi drugi, i najveće sranje bi za godinu dana sanirala. Koliko se da videti, naša stvarnost ide u sasvim drugom smeru, bez i najosnovnijih moralnih normi, što najbolje potvrđuje novonastala situacija, a što se tiče materijalnog stanja pojedinaca, o tome je bolje ne govoriti.

Zanimljivo je samo kako mi, u skladu sa tim gde smo politički opredeljeni, gledamo na sutuaciju koja bi trebalo da bude identična odakle god da se posmatra, kao plima ili oseka na moru. No,  nije tako. Gledano kroz naprednjačke cvikere i tumačeno naprednjačkim vokabularom, sve namah postaje svoja suprotnost, kao u bajci: blato postaje makadam, rupa bazen, Maglič elitna turistička destinacija, „Autotransport“ turska baza gaća i midera, beda postaje modni hit građanskog Kraljeva, a govno, šta bi drugo nego princes krofna za musavi narod. I dok za jedne život u obezduhovljenom i ubijenom gradu postaje zabava i bojište za manifestovanje svoje podaništvom i obmanom stečene političke moći, za druge je svaki dan samo još jedan stepenik do giljotine koja se smeši izdaleka, u najavi, kad i brže, jače i bolje budu samo vaginalna izmaglica i potrošeno patološko  trabunjanje za zamlaćivanje neukog naroda koji je srećan što je uopšte živ.

Ne znam da li piše u naučnoj literaturi za disertacije, ali znam iz iskustva da se nije  još rodio onaj ko je uspeo da uguši istinu, a istina je ovde daleko strašnija i bednija od onoga što su i takozvani objektivniji mediji sebi smeli da dozvole, dok  nisu pogašeni. Istina je ovde poražavajuća u duhovnom, materijalnom i nadasve ljudskom smislu. Sve se svelo na to: obmani narod, dokopaj se vlasti, a onda radi šta te volja. Nema tu patriotizma, nema nacionalnog interesa, nema brige za pojedinca i društvo, postoji samo jedan jedini egoistični princip da se zadovolje sopstveni apetiti dok opsednutost magijom moći traje. A onda - promenićemo boje, preumiti se kao vođa i nastaviti dalje...u Evropu, u svet, u Kosmos...i još dalje. A, kakvi smo, što bi rekao narod, nismo ni za tu gde jesmo, jer da jesmo odavno to što se vlašću zove ne bi bilo tu, ako bi im se uopšte ukazala prilika i da omirišu vlastordžačke fotelje, davno zagađene i usmrđene nekim sličnim primitivnim i oholim guzicama. Siguran sam da će se i ovoga puta i ovde pokazati da svaka represija, ili bar pomisao na nju, vodi ka organizovanom delovanju svih zainteresovanih pobornika istine da se ona sazna, pa se umesto grudve nezadovoljnog blebetanja na javnost sruči lavina činjenica. Prostije rečeno, ko tera lisicu - istera mečku, a mečka je simbol proleća, olistale trave i cveća, makar i na grbovima, pošto je grob jedino što od ove i ovakve vlasti nismo dočekali, bar mi koji nismo, a imamo toliko znanja i umeća da se oglasimo, brže, bolje i glasnije nego ikad! I marljivo, dakako.

Komentari

Komentari