Foto: 
Silvester Franc

Zašto neću da vam branim državu?

“Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat” – uz tu parolu najvećeg sina svih naroda I narodnosti odrastale su generacije na ovim prostorima. One, za koje je i u miru, i u ratu bilo normalno da služe svojoj zemlji, jer i ona  je – da se ne lažemo – služila njima. Sa dolaskom novih generacija, koje su odrastale u novim zemljama, stvari su se bitno promenile. To nije začuđujuće, ako uzmemo u ozbir šta su te generacije morale da prođu od samog rođenja i to samo zato što se to rođenje desilo ovde, na ovoj zemlji, tj među svim ovim zemljama.

Zato kada neko danas spomene vojsku, odbranu zemljeiI rat, niko ne razmišlja o mudrostima pokojnog Maršala. Naprotiv, većina misli o tome na koju bi destinaciju, u slučaju rata, najradije ili bar najbrže pobegla. Nije to zato što su generacije, odrasle u postjugoslovenskoj, postsocijalističkoj državi, razmažene ili operisane od rodoljublja. Razlog je prost. Svima je dosta.

Odgajana u domu, koji je izuzetno cenio uniformu i vojni poziv, ne samo zato što potičem iz komunističke, rečju – titoističke porodice, već i zato što sam kći pripadnika bivše JNA, te počivše Vojske Jugoslavije, prema vojsci gajim poseban pijetet. Volim i svoju zemlju i razumem svog oca, koji je otišao na front dva puta, služeći njoj i njenjoj vojsci. Razumem, ali je dosta.

Ovoj zemlji nije samo dosta rata, već je suvišno sećati se rata, nepristojno prizivati ga, suludo očekivati ga. No, ovoj državi izgleda nikada nije dosta. Sistemu, koji se temelji na ratovima, koji su izmasakrirali sve što je vredelo od Vardara, pa to Trigravala, očito se mili da gura svoje masne prste u nikad zaceljene rane. I sa ove i sa one strane Drine. Jer, šta drugo pokreće izdanke tog sistema da u ovoj zemlji, u kojoj je svaka vojska bila poražena u poslednjih dvadeset godina, govore o ponovnom uvođenju vojnog roka? I to za sve! I za muškarce i za žene. Bez razlike.

Muškarci bi trebalo da uče kako da brane zemlju. Žene kako da previjaju ranjenike. Pitam se – koju zemlju? Čije ranjenike?

Nije sporno da se ministar vojni od koga je potekla ova suluda ideja, igra rata, ako to voli. Sporno je ukoliko, uporedo sa tim, želi da se igra države. Toj državi, ja – po pravilima njegove igre buduća vojna obveznica – ne želim da služim. I ni u ludilu ne bih pristala da je branim!

Nemojte misliti da sam kukavica, mene je ipak vaspitavao onaj, koji je nosio uniformu armije najvećeg jugoslovenskog sina. No, ja sam sigurna da od mene ima mnogo boljih vojnika, koji mogu, a i zaslužuju da budu armija države svih naših Vulina, Vučića, Stefanovića, Brnabića. Zakletvu su položili odavno. I ne bi bio prvi put da ih mobilišu i vadaju za sobom poput stada diljem ove napaćene Srbije.

Neka oni pucaju za njih, ili umesto njih. Neka im oni vidaju rane. Neka se igraju bez mene. Ovog puta. I svako sledećeg.

Jer, stvarno – dosta je.

Komentari

Komentari