Sve godine tvoje ja dvaput u sebe mogu da stavim,
i da ostanu još koje,
one- što se pred Bogom kriju,
a pred đavolom ne broje.
Sve strahove tvoje ja davno sam umro,
i vaskrso pre tvog prvog dana...
Moj krst je davno svoj grob video,
mnogo pre tvog prvog nadanja, prvih želja i prvog srama.
Eh, malena, reči su kao mač,
što ih više iz korica, odnosno iz usta vadiš
sve su željnije krvi.
Sve više o osećanjima govore,
a sve manje osećanja imaju.
Postaju prokleta rutina;