Željko Jovanović

Željko Žele Jovanović je rođen 22. juna 1989. godine u Kragujevcu u radničkoj porodici.
Bavi se pisanjem aforizama, satirične poezije i proze, i poezije za decu.
Objavuje u dnevnim novinama, književnim časopisima, i na internet portalima.
Član je Beogradskog aforističarskog kruga.
Objavio je zbirku aforizama „Ostavite nešto apokalipsi“ (2020.).
Stvara i preživljava u Kragujevcu.

-Kako to misliš još nije gotovo?! -dreknuo je gradonačelnik.
-Žao nam je gradonačelniče, zaista nam je mnogo žao. -prebledeli čovek u odelu se gotovo mucajući izvinjavao.
-Alo, da li znaš da dolaze ovi sa televizije da snime kako sečem vrpcu i otvaram najmodernije bolničko odeljenje u Evropi?! -bes nije napuštao gradonačelnika.
-Znam, ali nažalost nismo uspeli da završimo. Radovi su tekli sporo zbog nekih neplaniranih problema sa radnicima, građeviskim materijalom... -pravdao se bledi.

Ženidba

-Jesi li se oženio?
-Jok.
-Pa kad ćeš?
-Ne znam. Imam neke, mole me da se oženim, ali nikako.
-Pa izaberi neke od tih što te mole.
-Ne mogu. To su mi roditelji.

Čist vazduh

-Gde u Beogradu možemo naći čist vazduh?
-U kesi Čipsa.

Kod kuće je najbolje

-Idete negde ti i tvoja porodica za vreme odmora?
-Jedni drugima na živce.

Kuvanje

-Mene je majka redovno tukla sa papučom.
-Mene sa varjačom.
-Opa, kuvalo se!

U slepoj ulici prosio je slepac. Slepom ulicom je prethodne noći, u gluvo doba, prošao jedan gluvi čovek. Iz srca tog gluvog čoveka ispalo je nadanje, ali on, zbog svog hendikepa, nije čuo kada je ono udarilo o pločnik već je zamišljeno nastavio svoj put. Promrzlo nadanje je ostalo da leži na betonu, baš na mestu na kojem je ovog jutra slepi prosjak stajao sa praznim, ispruženim dlanom. On ga svakako nije mogao videti. Čak ni tihi vapaj izgubljenog nadanja ovaj prosjak nije čuo. Bio je fokusiran na zvuk cipela koji se širio ulicom.

I tog petka izašao sam iz frizerskog salona u kojem se šišam već duži niz godina.

Nakon što je propisno pesnicom izudarao jastuk u nastojanju da ga učini udobnijim za spavanje, čovek je smestio glavu na njega i zažmurio. Sat na zidu vredno je radio na odbrojavanju vremena do jutra.

Predveče je doba kada gospodin Purić obično izvodi u obližnji park svog dvogodišnjeg, snežnobelog maltezera. Mimi, kako je bilo ime njegovom ljubimcu, naučila je u to doba da vrši nuždu.
Maltezer na povodcu je njuškao unaokolo, dok ga je njegov zamišljeni gazda pratio u stopu.
-Dobro veče komšija! -bile su reči koje su trgnule iz razmišljanja gospodina Purića.
U susret ovom gospodinu pojavio se njegov komšija sa drugog sprata, gospodin Blesić.

Gospođa Amanda važi za jednu urbanu mamu. Redovno na svom Instagram i Facebook profilu postavlja svoje fotografije kao i fotografije svog šestomesečnog sinčića. Pravljenje fotografija nije tako jednostavan posao kako se to čini. Valja sve udesiti kako bi postavljena fotografija omekšala i naterala na lajk i one koji su na pomenutu delatnost tvrdi.

Dok se šetala vrtom, kraljeva ćerka koja je poznata po svojoj božanstvenoj lepoti nije ni slutila da će joj se tog dana dogoditi nešto nesvakidašnje.
Život na dvoru zna da bude jako suvoparan, osim kada ima balova, a njih nije bilo poodavno. Dvorska luda je bila odveć jako stara i njene šale su uveliko dotrajale, ali zamene nije bilo. „Niko više neće da se bavi starim zanatima“, redovno se žalila stara Dvorska luda dvorskoj kuvarici uz čaj.
Tog prepodneva ipak dogodilo se nešto što je život mladoj princezi makar na trenutak učinio zanimljivim.

Trojica ispisnika u poodmaklom životnom dobu sedeli su na proletnjem suncu upijajući mlake zrake kroz naboranu i grubu kožu.
-Ne mogu da verujem da si ponovo zaboravio da poneseš šah. -reče starac čija je glava odmarala na rukama koje su držale štap.
-To što sam ja zaboravio da ponesem šah nije strašno, strašno je to što si ti zaboravio da ga igraš! -odgovori starac koji se osetio prozvanim.
-Ko je zaboravio da igra šah?! -uvređeno viknu starac podigavši glavu.
-Kada bi voleli da umrete? -upita treći starac koji je zamišljano gledao u daljinu.

Pages