Željko Jovanović

Željko Žele Jovanović je rođen 22. juna 1989. godine u Kragujevcu u radničkoj porodici.
Bavi se pisanjem aforizama, satirične poezije i proze, i poezije za decu.
Objavuje u dnevnim novinama, književnim časopisima, i na internet portalima.
Član je Beogradskog aforističarskog kruga.
Objavio je zbirku aforizama „Ostavite nešto apokalipsi“ (2020.).
Stvara i preživljava u Kragujevcu.

Smrtonosna dosada smeštena u sivo, oktobarsko jutro, primorala je gospodina Popovića da navuče mantil i da izađe iz svog memljivog suterena.
„Kupiću bavarsku kiflu i jogurt i prošetaću se do parka.“, prošaputa čovek davajući sebi komandu u tom času. Odlazak u park mu se činila kao dobra ideja, s obzirom da je prethodne večeri prepušio. Iz tog razloga duvan nije poneo sa sobom.
Nakon što se opskrbio kiflom i jogurtom, krenuo je ka parku.

-Draga deco, danas učimo Antonime. -reče učiteljica nakon što je upisala čas i virnula u nastavni plan i program. -Zna li neko možda šta su to Antonimi?
-Je l’ to ono kada pokazuju prstima? -upita mali Joca.
-Pretpostavljam da misliš na pantomimu i to nije ono što ćemo danas da radimo. Ako nisi siguran nemoj da lupetaš već psssst.... -pokaza učiteljica pantomimom Joci da ućuti. -Neko drugi? Niko? U redu. Antonimi su reči suprotnog značenja. Sada kada znamo šta su to Antonimi, može li neko da nam kaže neki? Lidija?

Gospodin Nolegić, čovek bez leve noge, muku je mučio sa kupovinom cipela.
Levu nogu je izgubio pre dvadeset i pet godina i nekako se i navikao na život bez noge, ali nije mu bilo pravo da svake sezone kupuje par cipela kada njemu zapravo treba samo jedna. Obišao je u gradu svaku radnju i uvek je pokušavao da ubedi trgovce da mu prodaju samo desnu cipelu, ali uvek bi usledilo isto pitanje:“A šta da radimo sa levom? Kome nju da prodamo?“

Pošteno

-Ćale, šta ću da dobijem ako položim razred?
-Knjige za naredni razred.

Pažnja

-Kada si poslednji put pazio na ishranu?
-Bio sam dete. Sećam se, rekao mi je deda: “Pripazi na ovo pečenje da ga ne pojedu kučići.“

Ekspert

-Koji si fakultet završio?
-Hemijski.
-Jesi li radio do sada u struci?
-Jesam prošle jeseni. Zvale me komšije da procenim ko je ispakao najbolju rakiju.

Poskupljenje šećera

Tog istorijskog dana je radnik koji je zaposlen u istraživačkoj svemirskoj stanici uočio nešto neobično na monitoru. Naime, kroz svemir je proletelo nešto što do sada nije imao prilike da vidi tamo. Između bezbroj zvezda, u blizini planete Mars proleteo je neki minijaturni objekat braon boje. 
Adrenalin je počeo da kulja u radniku koji je osećao da je na pragu nečeg velikog. Zamrznuo je sliku na ekranu i uvećao maksimalno nepoznati, leteći objekat.

Dvojica školskih drugova, ako uzmemo u obzir da ih je školovala i vaspitavala ulica, a ujedno i dvojica cimera, prijatelja i kolega, sedeli su svako sa svojim mislima na svom mestu u iznajmljenoj garsonjeri i srkutali su, kako im se činilo, vodu sa blagim, nenametljivim mirisom kafe. S vremena na vreme bi jedan od njihž dvojice glasno i iritantno dugo zevao, dok se drugi ne bi obazirao na to, već bi zamišljeno vrteo šolju na stolu u smeru kazaljke na satu.
-Mogli bi malo da proštemo gradom. -reče zevač nakon izvesnog vremena.

Unuk je došao kod dede kako bi mu pokazao kako funkcioniše savremeni televizor.
-Vidiš deda, ovde menjaš programe, jesi li razumeo? -upita unuk dedu.
-Jesam. A čemu služi ovo? -upita deda, pokazavši drhtavim prstom na jedno dugme.
-Na to dugme smanjuješ ton na televizoru. Ovo iznad njega služi da ton pojačaš. Shvataš? -strpljiv je unuk sa dedom.
-Aha. E pa dobro, onda pritisni to drugo dugme. -reče deda.
-Da pojačam ton? -upita unuk.
Deda potvrdno klimnu glavom.

Pseća moda

-Bem ti ovaj pasji život.
-Nemoj tako, jesi li ti video kako se oblači komšijin pas?
-I to što kažeš. Mi smo klošari za njega.

Celibat

-Da li bi mogao da živiš u celibatu?
-Kada mogu da živim ovde, mogu da živim gde hoćeš...

Strahovi

-Oćeš samnom kod zubara da me držiš za ruku?
-Toliko se bojiš?
-Ma jok, nego mi se trese ruka kada treba da platim.

Kriterijumi

Kada je zakoračio krupnim koracima kroz život, nailazio je na brojne raskrsnice, nedouimice i pitanja na koje često nije mogao da nađe odgovor. Neretko bi bio zamišljen, redovno bi zapitkivao starije o njihovim životnim iskustvima, ali često bi ostajao bez nekog konkretnog, korisnog odgovora.
Jednom ga je stariji sagovornik uputio na jednog njegovog zemljaka, seoskog mudraca, za kojeg se priča da je uvek u pravu. Mladić se ozario kada je čuo za dotičnog mudraca. „To je ono što mi treba!“ –pomisli mladić.

„Sad sam pošla negde sa tobom i više nikad!“ , reče iznervirana majka svom nestašnom sinčiću u povratku njihovom domu. Naime, za vreme boravka kod prijateljice njegove majke, malac je u svojim nastupom naveo dotičnu prijateljicu da preispita svoju odluku o rađanju deteta.
Kada je porastao i oženio se, nekadašnji nestašni dečačić voleo je da se zapije na raznim slavljima. Ta njegova sklonost neretko je njegovu suprugu izbacivala iz takta. „Sad sam pošla negde sa tobom i više nikad!“, reče žena za vreme njihovog povratka kući.

Pages