Breme

Teret života me svaki dan pritišće sve više i više… Nostalgija pokušava da umrtvi moja čula i okrene ih protiv moga bića, ali ja se još uvijek koprcam i otimam… Teško je izdržati tempo života kojim sada živim, u ovom trulom i jalovom sitnopotrošačkom društvu… Ponekad mi se čini, kada pogledam oko sebe, da se nalazim u ludnici, ili u zatvoru, i da sam kažnjen, ali ne znam zbog čega… Kada bih znao, možda bi mi bilo lakše izdržati ovo bivstvovanje… Moja duša žudi za jednostavnošću, za mirisom našeg planinskog cvijeća, za maglom u ranim jutarnjim satima, za vjetrom koji bijesno huči i udara svojom toplotom ili studeni u moje lice, za suncem koje nemilosrdno prži sve pod božijim svodom, za mirisom hercegovačkog kamena sprženog udarom groma, za kaljavim seoskim puteljkom u jesenjim mokrim danima, za mirom u večernjim satima, kada se priroda sjedinjuje sa čovjekom i čine jedno neuništivo i besmrtno biće, žudi za mirisom petroleja iz zamagljene lampe, koja baca sjene na prosti seoski namještaj, žudi za tvrdom vunenom posteljom i mekim jastukom, iz koga viri perje i golica me po tijelu, žudi za ranim spavanjem sa zdravim snovima, koje raspiruje bogatstvo kiseonika koji donose prve zimske pahuljice, žudi za ranim ustajanjem u proljećne dane, kada se priroda širi i buja, pokazujući moć božje sile, ljepotu i otvorenost, ne skrivajući ništa…

Možda su to godine… Možda je to povratak korijenima, koji su uvijek jaki, i uvijek spremni da istrče iz gena, i to tada kada najmanje očekujemo… A, možda je to posledica truleži koju sam gledao cijelog svog života po gradskim bunjištima, i tijelo i duša žele da dobiju zasluženi mir, prije nego se uzdignu na krilima vječnog života ili zaborava… Moje misli su često sa Tvorcem, no osjećam i znam da sam ovdje daleko od njega… Kada čovjek živi u grču traženja i sumnjanja u nepostojanje i zabludu, sa vječnim pitanjima na koje nikako ne može da dobije odgovor, kada traži nešto što je možda i nemoguće pronaći, jer je zauvijek izgubljeno ili možda daleko, a ujedno i tako blizu da je nedodirljivo i neopipljivo teško se snaći, teško je pronaći pravi put, a ne upitati se: Da li  uopšte i ima pravog puta?

Dragan Vilić