Olja Novaković

Paganka---Pitam ponekad pritajenu paganku pravoslavljem potisnutu - patnjom pobjedi prvorođeni, pa prenese plamen potomcima? Prekorim pogledom predrasude previše prkose praznim ponorima pravi put pokazuje promišljenost, putem promisli putujemo pravovjerni. Pri prsi pravednika pečat prislile prisloniše, previše pritiska ponekome, ponekome premalo. Promišljam: potrebom pravoslavlja, požudom paganstva, pravom potomka, požrtvovanošću predaka. Putem pođi prvorođenog, potamni pozlatu, polomi porcelan, preplavi pomorije, pronađi polove, preživi potope... poslije potrage, prosvijetli pomrčinu poljuljane podsvjesti, pa ponovo...  

Sagurane u ćošak žene su poznate po tome da vrište, a vas trenutno zaglušuje buka mnogih naslova, potpisanih ženskim imenima, koje vas sa polica bodu pravo u oči. Satjerana u ćošak inteligentna žena neće ponuditi duge razgovore, matematičke formule, niti kulinarske recepte, ponudiće jedino na šta muškarac koji drži vlast u šaci može da odreaguje, blud i nemoral.

„Oduzeo je sebi život“, na jednoj plaži, mladi čovjek priča o svom prijatelju. Sjenka višegodišnjeg druženja prati ga kroz odrastanje, vuče u mračne dubine pogrešnog rasuđivanja, odustanjanja i površnog sagledavanja stvarnosti.

Čitam naslove, statiskike, ljudi se sve češće okreću saouništenju, odlučuju da je jednostavnije otići zauvijek nego se boriti. Nedavno saznajem za samoubistvo dječaka, osnovac.

„ Kuda si, dušo, tako rano otišao?“

Seks je bio dobar, ali ne toliko dobar da bi ga češće ponavljala sa ovim tipom. Brankicazna šta joj odgovara, a ovaj, bez obzira na sve pločice uzgojene u dugim danima provedenim u teretani, umjesto među ljudima, oblikovale su ga u odlično upotrebljivo seksualno biće, ali ne mnogo društveno, dovoljno možda za usputne potrebe ne baš dugročne prirode.

Grešna sam, jer sebe greškom nazivam.

Zašto bih bila greška, ako se drugačije nosim, ako drugačije volim, ako su mi snovi veći, a hrabrosti prevazilaze osrednje ideje? Ako umijem bolje ljubiti, pogledom ubiti, i jednom rečenicom zapečatiti razgovor? Ako su moji pogledi širi, dubine nepreglednije, a vjera se ne zaustavlja na obodima drugih vasiona? Grešna li sam?

Sve smo se razumjeli. Razgovaramo već ko zna koji put pokušavajući da objasnimo sebe drugima.

U teretani sam bila redovna i izgledala odličnou četredestim i onda srce zezeznulo stvar, urođena mana i nokdaun, signal da usporim sa životom, nastavila da treniram istim tempom i osjetila da ubijam sama sebe.

Sjedimo dvadeset godina kasnije jedno pored drugog. Praznina ispunjava prostor među nama. Govoriš mi kako si me volio, razmišljam koliko si me povrijedio razdirući moju utrobu bolom koji me i danas prati. Tišina je u tebi. Tišina je u meni. Oboje smo sada odrasli, dvije su decenije duge, oboje smo postali uspješni i ostvareni ljudi, a praznina ispunjava prostor tamo gdje smo jedno drugom šaputali. Vrijeme je izbrisano, ljudi, predjeli, prostori, događaji sve je prestalo da postoji onog trenutka kada smo sjeli jedno blizu drugog.

Ti si moja neispunjena cjelina.

 Da imaš uglove mogla bih na nekom od njih dugo sjedeti. Ljuljala bih se u zraku i dopuštala da mi vjetrovi promjenjljivih mrse kosu dok očekujem rezultat. Posmatrala bih te kako spavaš u svim onim uglovima u koje neću zalaziti,  a u tom jednom, koji sam izabrala za sebe, ili si ga ti izabrao za mene, mogla bih razapeti šator, naložiti vatru i pod zvjezdanim nebom, svih onih noći u kojima smo djelili sebe jedno na drugo, bila bih sretna.

Rijeka na čijoj su obali sjedali im je ispirala oči svojom hladnoćom. Sunce se uvlačilo u poglede, a proljeće odbijalo da uzme maha. Sjedali su, ponovo se susrevši u ovom životu, za kamenim stolom. Po tri noge, na tri stolice, ljuljale su se pod njima gubeći ravnotežu bez noge koja bi imala porporu u stvarnosti.

Gospođa Zeleno je došla vidno podmađena.

„Na ovim stepenicama sam osjetila kao da me gurnuo“, stanovnica prilično velike vile, građene krajem osamdesetih, bila je vidino uznemirena. Anton je izašao u dvorište i osmotrio široku zadnju baštu sa terasom i bunarom. Iako je bilo podne i sunce visoko u zenitu iz tog bunara je mogao čuti noćni huk. Ukućanima je to prećutao. Okrenuo se prema fasadi. Kuća nije bila stara, ali je fasada otpadala dajući mu jasan znak da ne žive samo ljudi u njoj. Bilo je tu još nečeg, upravo onog čime se on bavi, u njoj su boravile sjenke.

Bili smo samo oblici svjetlosnog traga negdje u etru, hiljadama kilometara udaljeni od planete zemlje. Na zemlju si došao prvi,želio si biti siguran da ćes biti tu kada se konačno odlučim za prelazak. Nismo se dobro dogovorili , tvoj život je iznikao u grubom planinskom i surovom okruženju, moj, ne tako daleko, ali kulturnim naslijeđem i pitomom obalom mora koje je zapljuskivalo moje djetinjstvo, dovoljno daleko da se izgubimo.

Pages