Olja Novaković

Paganka---Pitam ponekad pritajenu paganku pravoslavljem potisnutu - patnjom pobjedi prvorođeni, pa prenese plamen potomcima? Prekorim pogledom predrasude previše prkose praznim ponorima pravi put pokazuje promišljenost, putem promisli putujemo pravovjerni. Pri prsi pravednika pečat prislile prisloniše, previše pritiska ponekome, ponekome premalo. Promišljam: potrebom pravoslavlja, požudom paganstva, pravom potomka, požrtvovanošću predaka. Putem pođi prvorođenog, potamni pozlatu, polomi porcelan, preplavi pomorije, pronađi polove, preživi potope... poslije potrage, prosvijetli pomrčinu poljuljane podsvjesti, pa ponovo...  

“Ovdje će seljani učiniti sve grob da ti iskopaju, ali niko neće dati prilog za spomenik.”

On čoporom vlada ne fizičkom snagom, već snagom svog nezavisnog, a jakog karaktera.

Samujem. Strah se uvlači kroz stare prozore drvenarije, miriše na nove ulice.

Izvlačiš me iznad površine vode, zadržavaš dah, a ja zadržavam želju da preživim.

Mjenjam se u osobu koja je dugo čekala da joj se posvetim, otvara mi vrata zrelog doba, osmjehuje mi se sa sjedim pramenovima kose i raduje mi se.

Ne želim da budem manekenka sa reklame.

Prepoznali smo se kao saputnici.

Do sada si bio moj, njen samo povremeno, sada si postao njen, moj samo povremeno.

Mirisima lavande umivam ruke, rukavice satkane od snova sanjam, lagano na svaki prst i u sebi razbrajam, za malo pomirenje, za vjenčanje, za najduže putovanje, za putokaz u noći, za najkraću patnju. Malo li je?  A i ne slutiš.

Gdje ovo vodi i gdje je počelo?

Negdje na rubu djetinjstva, u jednoj djevojačkoj sobi, prvi put sam zapisala svoje misli, činilo mi se da sam od tada prešla dug put, sada mi izgleda kao da sam opet na početku. Krug se zatvorio.

Onda shvatim da je pravo vrijeme da se okrenem sebi...

Pages