Olja Novaković

Paganka---Pitam ponekad pritajenu paganku pravoslavljem potisnutu- patnjom pobjedi prvorođeni, pa prenese plamen potomcima? Prekorim pogledom predrasude previše prkose praznim ponorima pravi put pokazuje promišljenost, putem promisli putujemo pravovjerni. Pri prsi pravednika pečat prislile prisloniše, previše pritiska ponekome, ponekome premalo. Promišljam: potrebom pravoslavlja, požudom paganstva, pravom potomka, požrtvovanošću predaka. Putem pođi prvorođenog, potamni pozlatu ,polomi porcelan, preplavi pomorije, pronađi polove, preživi potope... poslije potrage, prosvijetli pomrčinu poljuljane podsvjesti, pa ponovo...  

Ušao je u automobil. Vozio je polako pod utiscima pokušavajući da razbistri misli, u retrovizoru su se jasno vidjele, vozio ih je već neko vrijeme. Dva velika obrisa crnih sjenki sjedala su na zadnjem sjedištu popunjavajući sobom prostor iza njegovih leđa, glave su im udarale u plafon automobila i što je duže vozio prilike su bile sve tamnije.

Čuvao je prisebnost .

„Ovo nije tvoja stvar“, jasno je čuo glas u glavi, „ovo pripada nama.“

Crne sjenke su se uzdizale iz okolnog šipražja igrajući gluvo kolo u ranoj noći. Potok se ipak čuo u daljini, ali u ovoj bašti stao je vjetar, stalo je vrijeme, i zvuci su utihnuli, kao pod staklenim zvonom ništa nije ni ulazilo, niti izlazilo iz nje.

Vremenom je naučio i da prepozna ljude koji su prošli kroz portal. Malo ih je sreo od kad je prešao, izgledalo je kao kad sretneš nekoga koga dugo nisi vidio, pa tek po očima i po osmjehu možeš biti siguran da je ista osoba u pitanju.

Noć je duga, a dan još duži kad je žena sama, nema bajki sa sretnim krajem već beskonačno ponavljani prvi setovi Pepeljuge, uz malo sreće možda tek poneki stabilniji triler, ponekad drama, malo akcije, nikad romansa.

„Prestao je tek kad je vidio krv na rukama i posteljini, pa ni tada, samo je na trenutak zastao i nastavio.“

Mješečev sjaj mu je zlatio krzno milujući ga dugo i prelivajući milovanja od leđa ka repu, pa do šapa kako se kretao malom stazicom ka šumi.

Onda kroz pukotonu novogodišnje noći provučeš i obećanje da ćeš u sledećoj sve drugačije uraditi.

Kako ti je u njenim rukama dok provlači prste kroz tvoju kosu, tone li u tvoje poglede onako kao što sam ja tonula? Lijepe li se dlanovi tvoji o njene obrise, kao što su ruke tvoje gasnule na kukovima mojim?

Voljeni je nije tražio, roditelji su je živu oplakali, sestrice jezerske prihvatile. Kada se voda umirila samo jedan je mjehur nosio sliku. Dječije cipelice.

Kad suze uguše potrebu duše za vazduhom i ljepotom sunca prepuštale su se u plavetne, potom modre do mračnih dubina, zauvijek napuštajući ovaj svijet.

Pages