Olja Novaković

Paganka---Pitam ponekad pritajenu paganku pravoslavljem potisnutu - patnjom pobjedi prvorođeni, pa prenese plamen potomcima? Prekorim pogledom predrasude previše prkose praznim ponorima pravi put pokazuje promišljenost, putem promisli putujemo pravovjerni. Pri prsi pravednika pečat prislile prisloniše, previše pritiska ponekome, ponekome premalo. Promišljam: potrebom pravoslavlja, požudom paganstva, pravom potomka, požrtvovanošću predaka. Putem pođi prvorođenog, potamni pozlatu, polomi porcelan, preplavi pomorije, pronađi polove, preživi potope... poslije potrage, prosvijetli pomrčinu poljuljane podsvjesti, pa ponovo...  

Ne želim da budem manekenka sa reklame.

Prepoznali smo se kao saputnici.

Do sada si bio moj, njen samo povremeno, sada si postao njen, moj samo povremeno.

Mirisima lavande umivam ruke, rukavice satkane od snova sanjam, lagano na svaki prst i u sebi razbrajam, za malo pomirenje, za vjenčanje, za najduže putovanje, za putokaz u noći, za najkraću patnju. Malo li je?  A i ne slutiš.

Gdje ovo vodi i gdje je počelo?

Negdje na rubu djetinjstva, u jednoj djevojačkoj sobi, prvi put sam zapisala svoje misli, činilo mi se da sam od tada prešla dug put, sada mi izgleda kao da sam opet na početku. Krug se zatvorio.

Onda shvatim da je pravo vrijeme da se okrenem sebi...

Još uvijek mirise lavande u kosu stavljam, još uvijek te sanjam, vratićeš se znam. Kada se vratiš šta ćeš mi reći, onome je odbio imanje samo da bi sačuvao nemanje?

Odužilo se. Oči ne gledaju, ruke ne miluju, a duša tone u bezdan. Oblici se mjenjaju, godišnja doba vrte na ringišpilu vremena, tišina boli poput ujeda i jednak trag ostavlja.

Na dnu su nalazile mir, nalazile su tu možda i utjehu, sve su suze sada jezerske vode, ali gubile su mladost, osmjehe, život.

Kornjačin oklop

...a moje oči nisu tople, već zvijer počiva u njima.

Kornjačin oklop

Pages