Humus

Ja osjećam da ovo nisam ja, da je ovo samo duša koja se muči, umorna i iscrpljena lažima života, zatvorena u kovčegu tijela. Ja osjećam i vjerujem da je izlaz samo jedan, otići i ostaviti trulež mesa crvima. No, ne odlučujem ja o tome trenu, niti znam kako to učiniti. Čak, ne znam je li to pobuna ili ludilo. Zazivam tvorca Svemira koji me ne čuje, jer sam mali i glas mi je nejak, ne dopire ni do prvog drveta dok lutam kroz šumu života, a ne da probije barijeru vremena i bespuća i nađe pravac prema Njemu i kaže mu da konačno donese odluku o tome. Vjerovatno, On veliki, ni ne čuje nijeme krike mene, maloga čovjeka. Zato šuti, umoran od ljudskih gluposti i ne obazire se na moju viku, jer mi je vjera krhka i nejaka opsjednuta prevarama i iskustvom. 

Ja osjećam da ovo nisam ja, da je ovo samo duša koja se muči, umorna i iscrpljena lažima života, zatvorena u kovčegu tijela. Ja osjećam i vjerujem da je izlaz samo jedan, otići i ostaviti trulež mesa crvima. No, ne odlučujem ja o tome trenu, niti znam kako to učiniti. Čak, ne znam je li to pobuna ili ludilo. Zazivam tvorca Svemira koji me ne čuje, jer sam mali i glas mi je nejak, ne dopire ni do prvog drveta dok lutam kroz šumu života, a ne da probije barijeru vremena i bespuća i nađe pravac prema Njemu i kaže mu da konačno donese odluku o tome. Vjerovatno, On veliki, ni ne čuje nijeme krike mene, maloga čovjeka. Zato šuti, umoran od ljudskih gluposti i ne obazire se na moju viku, jer mi je vjera krhka i nejaka opsjednuta prevarama i iskustvom. Šta mi ostaje? Pitanja i lutanja, sumnje i nada, vjera i nevjera, trulež i kal po kojoj se batrgam, otimanje i laganje i sebe i drugoga.

Najveći žal je to što taj besmisao zovem životom. Životom koji nisam tražio. Da sam ga tražio osjećao bi se krivim i bio svjestan svoje krivice zbog koje cvilim, bio svjestan pobune koja se hrve sa mislima, srcem, razumom osjećanjima, dok gmižem stazom koju su mi drugi odredili… Nada i strah se neprestano smjenjuju. Nada koja je upitna i strah koji je jak, strah koji me guši i nada mi nudi da spoznam ni djelić istine… Ko sam i da li postojim, ili je i to samo laž i opsjena???  Najveći poraz ovog lutanja je to što često osjetim nijemi smijeh iza svojih leđa, smijeh koji ima neki čudan, nepoznat smisao, ali od kog mi trne svaki damar… Nije to strah od poraza. Na to sam se navikao, jer sam sve bitke izgubio i prije nego što sam ih započeo. Nije to ni nada, jer je ta slamka postala potpuno izlizana iskustvom i za nju se više ni ne hvatam… Možda je to samo nepostojanje… Možda… Ne znam…. Jedino što znam je to: da se drvo života leluja na uraganu, da je njgovo lišće dobilo cveno-žutu boju krvi i da miriše na humus iz kojeg će se nešto roditi, život ili smrt… Ne znam...

Najveći žal je to što taj besmisao zovem životom. Životom koji nisam tražio. Da sam ga tražio osjećao bi se krivim i bio svjestan svoje krivice zbog koje cvilim, bio svjestan pobune koja se hrve sa mislima, srcem, razumom osjećanjima, dok gmižem stazom koju su mi drugi odredili… Nada i strah se neprestano smjenjuju. Nada koja je upitna i strah koji je jak, strah koji me guši i nada mi nudi da spoznam ni djelić istine… Ko sam i da li postojim, ili je i to samo laž i opsjena???  Najveći poraz ovog lutanja je to što često osjetim nijemi smijeh iza svojih leđa, smijeh koji ima neki čudan, nepoznat smisao, ali od kog mi trne svaki damar… Nije to strah od poraza. Na to sam se navikao, jer sam sve bitke izgubio i prije nego što sam ih započeo. Nije to ni nada, jer je ta slamka postala potpuno izlizana iskustvom i za nju se više ni ne hvatam… Možda je to samo nepostojanje… Možda… Ne znam…. Jedino što znam je to: da se drvo života leluja na uraganu, da je njgovo lišće dobilo cveno-žutu boju krvi i da miriše na humus iz kojeg će se nešto roditi, život ili smrt… Ne znam.

Dragan Vilić