Još samo jedna prazna priča

Zafalio mi neki tekst iz prve ruke, dosadila mi stara prepisivanja, umorila me jedna te ista žuganja i paranoje istih tema; posve istih sumnji i izmišljenih problema. Osmijeh. Osmijeh iznad svih neprebojanih poraza. Šuti. Pusti. Ne zbrajam. Zašto uopće zalutam ikada dalje od tog svog urnebesnog šarenila? Od tog svog neporaženog kutka svemira u kojem sam ja jedina boginja, jedina kraljica i jedina sjaja vrijedna zvjezdica... Tu me uvijek vrate proljeća.

E jebi ga, znam, i samom proljeću se već štuca koliko puta sam ga provukla kroz svoju tintu ovih zadnjih tjedana. I tako svake godine iznova, a svake godine sve sam šarenija i šarenija. Neke eksplozije neopisivo slatkorječive idile i enormne pozitive udaraju na sve strane mojih vjetrova svakog novog dana iznova. Možda je globalno. Možda su buđenja sve intezivnija; ujedno sve individualnija koliko i sve kolektivnija. Znati će oni koji osjećaju o čemu točno pričam. Za one ostale; još samo jedna prazna priča.

E pa u tom tonu i nastavljam...do novog svitanja, svima šaljem mnogo, mnogo šarenila. Svemir ima dovoljno sjaja za svakoga. Neiscrpna cvjetanja. Buđenja konačnih odluka. Presudna proljeća i tekstovi iz rukava, bez starih prepisivanja.

Antonia Padovan