Koraci na rubu letenja

Samosjebane momente ukradene inspiracije ostavljene su za leđima. Ekipa me čekala…što virtualna, što realna. Sto milijuna najslađih znakova primam svakog dana sa neba. 'Borac si bila i ostala', k'o jeka mi se uzvrača ključni momenat svih prevrata.

Prelom za čast i ponos onog mamurnog šaputanja u vjetar. Moj ponos meni ostaje. Za one iza leđa naprosto me se jebe. Udaram opet stihovima po najjačim ostvarama i zalijevam posljednjim taktovima ono malo žaljenja što proviri u moj raj u nenadano doba sumraka. Zamijenite tepanja psovkama i bez ustručavanja ubrzajte korak među nestvarnom kolonom tuđih predrasuda. Jebale ih predrasude, da bi ih jebale… Zadnju pjesmu napisanu u tom kavezu posvetila sam upravo njima. I to im je previše, kao i otetom stihu mojih tugovanja. Završena faza, otvorena krletka. Letim, da, letim kao da deset godina nisam tako letjela! Rađe dijelim i svoje sjajeve sa psima lutalicama koji barem to znaju da cijene, nego da se vratim pod okrilje iste željezne ironije. Odjebite mi s ironijama neko vrijeme. Odlučno se kače za mene neke posve nove radosti i teme. Urednici se vesele, predrasude ovdje nitko ne jebe.

Dok sam vikala o svojoj slobodi, čuli su samo neki nevažni…a i to što su ćuli, ne znači da su razumjeli. Onda sam je i dalje strpljivo širila u sebi, al o njoj nastavila samo šaputati. Na krive uši. Uvijek pravim tepanjima na pogrešnim usnama. Uvijek pravim koracima pred pogrešnim vratima. Sloboda je rasla….a izumiralo u meni cijelo nebo predrasuda. Na kraju, gdje sam? Za početak, ne, nije kraj. Ovo je još jedan moj euforični start. A za kraj tog starta – tu sam, raširenih krila, ne urlam niti šapućem niti mi je namjera. Samo i samo moja nenadjebiva pisanja moći će i uvijek su mogla shvatiti sve o mojim slobodama. Adio dječaci…liječite se na drugima. Hvala dobri ljudi na svim stranama svijeta. Srest cemo se… krletke više nema. I više ne tražim heroja. Ako je ljubav…nek me nađe sama. A do tada i do daljnjega – borac sam bila i ostala.

Antonia Padovan