Magija jednog trena

Karikature. Nosate nakaze prenatečenih mozgova, ali bez vijuga... Sama plastika. Finta.

Karikature. Govori prezamršenih vokabularnih složenica bez smisla, bez obličja, bez ponuđene solucije razumijevanja; služe prljavim svrhama – bez nužnog cilja, samo da zamantaju uši što naviknuto upijaju... Kroz zvučnike, kroz razglase, kroz žičane izgovore nakaradno šarene fasade bežičnog doba bezmoždanosti, bezumlja i bezdušnosti...

Karikature.

Bezvremenski klaunovi što suze ne donose, već ih nazivaju smijehom i prodaju kao takve za ogromne svote. Naivcima s druge strane – peroni zaborava puni su lica bez obličja. Nitko ni ne zna koji vlak čeka... Ništa se u zraku ne osjeća. Nema mjeseca, ne dopire do podzemlja. Čak je i tišina ostala kao karikatura bez osjeta. Čekaonica puna prisutnih, u kojoj se nitko više ne osjeća nestrpljivim...u kojoj su svi stranci, a svi jednako usrano isti...u kojoj nema ni gram nade da će se uopće sjetiti što li su čekali. A vjera da će dočekati? Odavno su je usmrtili, sahranili i ispratili. Kroz crna vrata bez kraja, sa svjetlošću na kraju tunela...

Suze čuvajte; kad zlato nestane, i biserima skače cijena.

Osmijehe pamtite, ništa ne vrijedi koliko magija jednog trena.

Antonia Padovan