Na treće “zašto”

„Sitna prašina“, rekao je u turobnom déjà vu-u sinkronizirane groznice njenih ljubavnika. Lagao je. Nije nimalo sitna njena prisutnost pod njegovim slojevima kože, žila i mesa... Tu je neisperiva krupnost, bez mogućnosti razumnog objašnjenja slijeda – kuda je ušla i kako ne prestaje, a na ono treće “zašto” se ni ne usuđuje postavljati upitnike. Nema izlaza. Ona nikada neće van iz njega. Bezobrazlukom naziva svoja čekanja. A ne mora. Nije mu obećan dolazak, iako je odlazak bio umiljato najgori čin što mu je ikada priuštila. Tuđim usnama zar da joj sada speluje ime? Tih nekoliko čarobnih slova, kojima je dičio postojanje za svaki dan svog buđenja. Sad ju želi obgrliti... Ali ne dolazi déjà vu kad ga zatrebaš, niti se groznice liječe lažima samoporicanja.

“Sitna prašina” vrisnula je gromoglasna odsutnost njenog mekog ramena; ne-odgovor na smrknute obzore njegovih plačeva i ne-pitanje koliko je daleko od njenog nasmijanog pogleda što druge oči sada diči svojim magijama božanstvenih razmjera. U zadnjem kutku posljednje kapi užegle tamnocrvene tekućine, što pluta njegovim venama... Ona je i dalje samo njegova. Nimalo sitna, nimalo prašnjava. I vječnost bez premišljanja, već napamet i te kako zna da ju neće nikada prestati tražiti u gibanjima svog duha, van omeđenih kilometara. Nekad ju dotakne tišinama. I ona zna. Okrzne njenu uzvišenu nježnost kao uveli cvijet, neprimjećen pred odabir za rajska buđenja. Nekad ga ipak ona doziva kroz san. I on osjeća. Srcem joj šalje onu čaroliju što je jača od svih ovozemaljskih spoznaja... Da ju učini još moćnijom u njenim bajkovito-vilinskim bitkama, što sa stvarnošću svijeta ona precizno miješa. Ljubav. Od toga nema moćnijeg oružja. Nimalo sitna, nimalo prašnjava. Na treće “zašto” zbog nje, nitko ne odgovara.

Antonia Padovan