Obzori zamršenih osjeta

Možda joj je već dosadilo...sve učestalije gubljenje vremena pored njegovih uzalud potrošenih tišina bez nauma. Ona zna koliko je božanstvena, i ne smije je tek tako zdravo za gotovo uzimat... Njegova, pa da. Ma zar ne zna i sam da „moja“ veoma lako i veoma brzo umije postati tuđa, strana i tako daleka... Možda je već počela sumnjati, ali bez razočaranja, već naviknuto – da ni on nije Taj. Pa sve češće pored njegovog uspavanog uzglavlja ona odluta...tamo gdje ne bi smjela, ne bi trebalo; tamo gdje mu je obečala da neće nikada. Prisjeća se posljednjeg kojeg je voljela prije njega.

Tako to počne...dosada, pa sjećanja... Poslije sjećanja ide onaj korak za koji se s njim ipak još nije odlučila, jer nije posve sigurna da li je sve češća monotonija posljedica njihovog eksplozivno strastvenog početka (pa su u fazi „punjenja“), ili će veoma skoro morati priznati sebi da je i ovog puta preuveličala čari svoje zaljubljenosti, te da Taj za nju ili ne postoji i nikad ga neće nać; ili je jednostavno svaki od njih taj, ali samo na određenu dužinu njenog vremena. A onaj sljedeći korak, to su maštanja – maštanja o drugima. Tu kad stigne, više nema povratka. Tada zna da više nije Njegova, iako šuti o tom... Tada zna da je opet (ili ipak) samo svoja, bez potrebe da pripada, bez potrebe da deklarira ijedan smjer svojih osjeta. Na njegovu sreću, taj „presuđujući“ pomak još nije učinila. Još se ljuljuška na sve slabijem strujanju njegovog voljenja... Zbunjena, ne priznaje sebi koji su razlozi njenog opetovanog prisjećanja na bivšega, svaki put kad se osjeća usamljeno pored ovog kojem se sada kune da je zauvijek njegova. Ali ona nije nikad bila poslušna...iako vjernost doživljava kao najviši stupanj voljenja, upravo je ona ta koja je mnogima prije njega bila nevjerna. Ne dolazi to iz vedra neba... Niti je imalo lažna u svojim postepenim hlađenjima. Zašto on sam ne uvidi na vrijeme da je tjera svojim potrošenim tišinama, da joj manjka njegove pažnje baš onda kad vrijeme troše bez nauma i da ne smije ni sekunde prepustiti slučaju to koliko je božanstvena, a baš njemu „dopušta“ da ju naziva „moja“? Možda su nedostajanja usred noći samo predznak novih nadolazećih promjena. Nikad joj ne dopusti da se osjeća usamljena pored tvog zatvorenog zagrljaj. Nikad joj ne dopusti da žudi za nekim davno isteklim tepanjima, jer to znači samo jedno – da joj tvoja nisu dovoljna...utrostruči ih, i kad treba i ne treba, nećeš pretjerat... Reci joj ponekad samo ono što znaš da želi čuti, iako ti tog trena možda uopće nije do pričanja. Ne dopuštaj da muk među vama predugo traje, već ga preduhitri još dužim poljupcem ili spontano izazvanim maženjem. Ona se uvijek želi maziti, i kad to ne pokazuje. Ona muk iskorištava za lutanje, a tako ti izmiče sve dalje i dalje... I da ne znaš, nestat će. A ti ćeš onda ostati sa svojom tišinom da je turpijaš sjećanjima na nju. Možda si Taj, samo trebaš to zadržati. Možda je Tvoja, ali nikada nemoj to zdravo za gotovo uzimati. Budi njen obzor svih budućnosti i prošlosti, samo lakim i neprocjenjivim postojanjem svog voljenja, i njen će ti osmijeh dokazivati koliko ti pripada. Primjeti kad je zamišljena... Pitaj kad je šutljiva... Jer božanstvene uvijek znaju koliko vrijede. Ako ti nisi svjestan toga, ona jest. Za sve sadašnje, ostavljene i još nepronađene... Voli je onako kako i zaslužuje, ni sekunde manje od tog. Zapamti! Ona samo želi biti voljena. I ne zaboravi – „moja“ veoma lako i veoma brzo umije postati tuđa, strana i tako daleka...

Antonia Padovan