„Ostala je knjiga s par nepročitanih strana...“

Nisam ja od onih što se liječe tugama, moje su tuge samo moja stvar... Pa i kad ih dozovem, u njima uživam.

Ukrala sam naslov iz Balaševićevih stihova, pa će na prvu misliti možda „evo, oprala ju je nostalgija...“ Ne, nije meni upućena ta naslovna rečenica, već nekom negdje, nebitnog imena, što nije pročitao posljednje stihove mog odlaska...

Ja nisam od onih što dvosmislenosti licemjerjem prekriva. I, što se više trudim biti čitljiva, eto ispadam valjda površnija; a ostajem, zapravo, toliko jebeno neshvatljiva. Nisam ja od onih što krajeve podmazuju tugaljivim refrenima, pa se kasape lijepim sjećanjima samosažaljenja. Jer ja nijednu knjigu, ako sam je već sama sebi odabrala, ne ostavljam nepročitanu do kraja. Tada bih samo u svojim očima ispala kukavica ili budala bez naučenih lekcija, što preolako odustaje zbog dosadnjikavih djelova. Ja rijetko zavolim ikoga kao da je poseban... Tada njegovu posebnost istančavam nesavršenim savršenstvima. Rijetko uopće odaberem ijednu knjigu da bih ju pročitala. Ali tada... Kad dođe ona zadnja stranica, ja već znam da li ću je pamtiti – pa citirati čak kroz nova životna razdoblja, ili je zaboraviti u čas – kao da je nisam niti u ruke ikad uzela... Tada zapamćen ostaje samo naslov, koji uvijek može biti i varljiv, koliko i nenadjebivo privlačan.

„Ostala je knjiga s par nepročitanih strana“ je moj oproštaj s iti mogućnošću vraćanja.

Netko negdje, nebitnog imena, nikada nije čitao između mojih redova, jer je zaluđeno tražio površnu dvosmislenost strasti u tom šutljivom sjaju mog pogleda. Taj sjaj je njega pročitao do samog kraja... I ni u ludilu ne bih sada raspalila Balaševićeve balalajke, jer tu više nema što da se osjeća. Nisam ja od onih što žive od sjećanja, pa strast, k'o i tugu, zadržavam za vlastita uživanja i samoiscjeljivanja. U mojoj metafori mene same baš to je tek posve površna stvar. Danas su neki veselo-sivi oblaci nadjačali sparinu srpnja što je vladala proteklih dana... Dan je k'o stvoren za samotna pisanja. To objeručke spontano prihvaćam, i eto, u tome uživam. Vidiš, takva sam, između ostalih redova... Ipak, nekome negdje namjerno ostajem neostavljena... „Knjiga sa par nepročitanih strana...“, u kojima bi shvatio i sam sav rasplet našeg neobilježenog rastanka. Nisam ja od onih što bježe bez pozdrava... Ja suviše unaprijed predosjetim kraj (kao što u knjizi znaš koliko još ima stranica), ali ne odustajem, dok za mene samu nije posve jasna svaka sitnica što dovodi do pouke... Činjenicama se ne zavodim previše, jer su itekako relativne. Uz još nekoliko ispisanih redova, oprostit ću se s osmijehom od Balaševićevih stihova, posuđenih u svrhu mog naslova. Raspalit ću nešto poput Čorbinih „priča o ljubavi obično ugnjavi“, da sarkazmom brutalno anti-ljubavnog humora rastjera sve slabosti što bi pale u taj vrtlog priče o sjećanjima. Možda pred sumrak izvučem i iz arhive nešto punkerskog nabrijavanja, da me potakne da se sredim i odem u grad. Znam, falit će mi i u ispijanju piva onaj netko, nebitnog imena, ali neću se kasapiti ni tim potonućima. Bez lažne skromnosti, ako se već polupijana zaželim nježnosti, velika je vjerojatnost da mu se opet ušunjam u sitne sate... Za ostaviti još jedan prelom neodgovorenog kraja na njegovim plahtama. Ali, ovo nije priča ljubavna, jer ja nisam jedna od onih što od zaljubljenosti više ne zna odgovoriti na pitanje 'tko sam'. Ja ću mu svejedno ostati knjiga s par nepročitanih strana, i ovo je svejedno moj svojevrsni oproštaj. Jer, gotova su sladunjava srastanja, i nikad neću biti od onih što ostaje cmizdrava i neutješno slomljena, ostavljena od neostavljenih gubitaka. Moja je metafora moja vječna pobjeda. Moji su stihovi slični Balaševićevima samo onda kad tugu sama pozovem, umjesto ijednog druga. Čak i tad, ja u njima ne tražim nikoga određenoga... Negdje netko, nebitnog imena, ni ne zna da je izgubio sve aseve iz rukava u mojim neizrečenim djeljenjima. Sva osjećanja postaju sve manja. Ja ostajem neshvatljiva. A ljubavne krajeve olako presjecam. Ne, nisam jedna od onih na prvim stranama. I zadnja strana najdeblje enciklopedije nekima o meni ne bi ni približno utješno pomogla... Da me puste... Ja se ne puštam.

Ja sam ona koja se nikad ni ne veže za kraj.

Antonia Padovan