Pad apsurda ili kako se liječim sedmicama

Ponedjeljak je. Popodne, zimsko i neodređeno, obezglavljenog raspoloženja. Prošlo je šest sati popodne, i bliže smo sedmici... Mojoj sedmici. Jućer sam pala, nespretno i nezgrapno poput malog djeteta. Jućer je sipila kiša skoro cijeli dan. Bilo je blata, bilo je i lokava. Pala sam na dlanove i koljena. Neustrašivo ko curica što stisnutih zubi pregriza svaki strah i sram, ustala sam isti tren i odlučnim korakom brzo dalje nastavila... Kao da je ništa. Kao da ne žare dlanovi od udarca, i kao da ne osjećam krv kako blago navire na površinu rane. Utrnulo je to mjesto, pa mi je još lakše bilo vruće ozljede ignorirati, barem tih nekoliko minuta do povratka u stan. Svježa rana. Točno sedam paralelnih porezotina,otprilike istih dužina ostalo je kao ukras na mom koljenu. Kao podsjetnik koliko sam zapravo dijete, raskidanih koljena i lepršavog duha u liku odrasle osobe, elegantnih nogica i misterično nečitljivog pogleda... Ozbiljna? Da, ozbiljna sam kad,unatoč odluci da ne gledam TV (osim isključivo izabranih filmova), budem u prisutnosti tog manipulatorskog sredstva baš u vrijeme vijesti ili dnevnika. Veoma sam ozbiljna kad kažem da se događa sve ono što je jedino umjetnost sama i navješćivala. Najozbiljnija kad mi se srce uzlupa zbog idiota raznih kalupa kojima je činjenica da je svijet otišao u nepovratnom smjeru za propast samo još jedna poslovna prilika za potpise ugovora enormnih svota – papir za papir i na papir zbog papira... Okrutno i smrtno sam ozbiljna kad se u muci previjam od grčevitog smijeha apsurda, slušajući nebuloze o izbjeglicama, teroristima i sličnim predapokaliptičnim sipanjima straha nekih organa koji lete „previsoko“ u tom svom svijetu papiruština da bi ih uopće doživjela više kao razlog za uznemirenost ili loš osjećaj u grudima.

New world order? Masoni? Terorizam i novi krahovi „najmanjih“... novi porasti ionako već usrano „prevelikih“. Skupljaju se i jamčevine. Policija je već na ulicama. Pretresa obične male ljude, za njihovu sigurnost dakako. Sve se događa. Neki su govorili još odavno... Neki su se smijali. Bila sam među onima što govore. I ja sam izabrala papir, ali potpuno drukčije upotrebe i službe – da serem kroz poeziju po onima što hladnokrvno i bahato drže svijet u šakama i kroz ljigav smijeh pljucaju po svima nama... Po nama – ovcama raznih runa i različitog blejanja... Bila sam među onima što govore. Crna ovca što je htjela da se i druge ovce probude. Mnoge ovce su se smijale. Mnoge upravo žive pod teškom stegom tog globalnog apsurda, ali im je on i dalje nejasan. Ponedjeljak je. Moj rok za predati tekst je već prošao. Stići ću do sedam sati. Mada sam imala sedam dana da ga napišem, jebiga... U naravi mi je da ne poštujem rokove. Do sedamsto riječi najviše... I stale su u njega sve čangrizavo gmizave pokore kao i neprešučena ogorčenja za prokockane predosjećaje. Na koljenu je već rana zarasla u zgrušanu krv što nimalo ne smeta. Bol je već jućer pri samom padu momentalno nestala. Nakon slučajno pogledanog dnevnika, nisam izgasila TV niti sam se dala smesti stanjem alarmantnog stadija svjetskog apsurda. Sedam malih ožiljaka ostaje u slučajnosti nespretnog pada jednog bezveznog kišnog dana. Samo to. I ništa više. Neprimječeni uzvici i urlici ostaju samo u odjecima umjetnosti. Hoće li itko znati da smo ih upozoravali? Hoće li preživjeti taj osjećaj u meni da bezvrijednost njihovih papira u valutama i potpisima jednom mora dočekat svoj kraj, onakav kakav zaslužuju – bolan i brutalan?

Nemam pojma. Biram biti dijete, ona curica razderanih koljena, kojoj je samo postojanje sunca i njegova velikodušna toplina dovoljan razlog da u svakom novom danu pronađem čarobni sjaj u svim sitnicama oko nas gdje je bog ostavio trag. Biram biti buntovnica pomalo naivnih ideala ubijeđena da ta nečitljivost u mojim zjenama ima itekako mnogo toga za dat. Biram biti izdvojena od svega što je „eksluzivna izvanrednost“ bilo čega mega-važnoga za večinu svih naroda... i biram da zaraslu ranu na koljenu doživim kao svojevrsni znak svemira, kao da me prijateljski zadirkiva govoreći: „eto ti još jedna sedmica“... A ja više ne urličem na TV niti se bahatim drugim ovcama. Biram opet svog kralja balkanskog rock'n'rolla i s iskrenim osmijehićem sebi u bradu ponosno promrmljam: „imam svoj mali svijet i oko njega Kineski zid“.

Prošli su rokovi, prošlo vrijeme uzbuna i buđenja. Neki su govorili još odavno... Neki su se smijali. Mene će do kraja sedmice pratiti.

Antonia Padovan