Foto: 
Raja Budruddin Hakim

Poziv

Dođi, ništarijo, mene da tučeš! 

Čekam te na liniji razuma i zakona. Neću ni jednom nogom ni na koju stranu. Tu te čekam, tu gde nije važno biti čovek ni po slovu zakona ni po zdravom razumu. Između dva oka iste glave, između dve ruke istog tela, između dve polovine duše što su je tebi slični lomili. Ja odavde ne idem. Nemam kuda. Dok ne ukrstimo koplja i dok se jedan od nas dvoje kući ne vrati na počinak, ja ću te čekati.

Dođi, da mi kažeš koliko su ti teški kompleksi, da ti olakšam obrazima teret balkanskog dečaka. Muke su tvoje zemljom okovane, a ti srastao sa njom. Krv su ti zamenili još na rođenju, okupali te u dedovini, ali su slova malo izmenili. Ne krsti se muško dete svaki dan. Zaboravi se. Da li da čuva, ili da ubije, da li da gradi, ili da ruši, da li da stoji, ili da se savije. Negde je pisalo nešto o tome, ali ne mari, slovo gore, slovo dole, mi ćemo to bolje sročiti. I ti si dečače rođen. Nov novcat. 

Neću ja bežati, čekam te ovde gde prestaju polovi, gde počinje samo goli život da se računa, gde možeš da biraš, srce ili glava. Hajde mangupe, neću zvati u pomoć. Neću te udostojiti besplatnih obroka i pobedničkog pokliča istih takvih, hrabrih i odvažnih, što su čast dedova branili ubijajući žene. A dedovi bi im se u grobu od suza ugušili od stida i srama, oni isti što su i motikom i puškom svoje nejake branili. Neću u zakon, da te časte kojom godinom odvažnosti i ponosa, da te po ramenu, kao heroja, poglade, a ti da, isto tako sramno, herojski svoj dug odužiš. Dug sistemu i društvu. A šta je sadugom Bogu? Šta je sa životom koji si uzeo? Šta je sa sinovima I kćerima kojima si majku iz zagrljaja odneo da se ne vrati? Kako ćeš njima na oči. Oni istu tu krv nose sa sobom i nosiće je, tužni i nesrećni što su od tvog semena potekli.

Priđi, slobodno, zbaci taj teg od pet vekova tuđe krvi u svojim pokoljenjima, neću se braniti ni slovom, ni brojem. Od slovenskih strojeva ostaše samo turska kolena, od puti boje oblaka i očiju boje neba, osta samo mrak. I u kosi i u grudima.

Dođi muškarčino, u oči me gledaj. Nemoj u usne. One su još malopre duvale ogrebana kolena mališana i ljubile suzne oči sopstvenog otkinutog života. Nemoj u noge. One su prešle brda i planine i stoje i dalje, saviju se tek pred kolevkom. I nemoj u ruke. One će nakon što povuku oroz, uhvatiti čvrstom malene prste i odvestiih u topao krevet.

Gledaj u oko. Da vidiš odraz sopstvene krvi, kako se vraća zemlji. Da stotinu svojih života vidiš u jednom mom oku, a još stotinu budućih u drugom. Da se prepoznaš kao zrno među kapima crvene marmalade od malina. Ne boj se rupe na sred čela. To samo pravim prolaz suncu da pređe na drugu stranu tebe. Pogledaj u ove slike u mojim očima i znaj da si to ti. Ispred mene. Ispod mene. Bez mene.

Ja ću i posle tebe biti žena, a ti više nikada nećeš, niti jednu od nas, odvojiti od života.

Komentari

Komentari