(Samo)ljekovita uputa zamršene jednostavnosti

Slušam urlik neke srednjovjekovne balalajke što mi glavobolju od insomnie sad pretvara gotovo u ugodnost. Ovdje nemojte očekivati rimu, odmah na startu nek vam je jasno. Ne, nije ovo ta.

Ne, nije urlik seljaka s brkovima, što se boemom naziva, a u zalizanoj mašti svog malog vidokruga van ogledala s „gospodin“ sebi guz obliziva. Uh, izvinite me... evo opomenuo me muk zore da se ušuljala teška gramatička padavica u tu riječ izmijenjenog padežiranja – oblizivanja... Ma zajebi, zorice. Znam, nisi me ovakvu dugo vidjela. I znam, nisam te nimalo dolično proslavila uobičajenim pogledima divljenja. Ne, ovo nije ta.

Moja majka na vratima. Božica neponovljiva. „Ona piše, ja crtam“ u našu odbranu, ili čast, moj jedini živući idol progovara. Ona kao da kratko osuđuje naše zajedničke umjetničke insomnie u ovim godinama, kad bi trebali već odrasti oboje. A mi eto postajemo sve manje stranci, sve više bratsko neraskidivi individualci. Ovih kaosom obasutih posljednjih mjeseci mog života moj je luđački zanos ispisivanja stranica bez pojma vremena konačno dobio najvrijednijeg suučesnika.

Svi se konci oko svoga špila kad-tad provuku, bez potrebe za traženjem početka ili kraja, a kamoli da bezglavo teže pronaći rupicu igle kojom bi ih u ropstvo bez roka olako osudili...  Ne, nije ovo ta. Ne, ovo nisu idoli više nićijih živućih iluzija.

Dvojica, individue, balans. Višesložni ponos prelaganih riječi slobode prosute kroz vene i gene nas obojice. Sad šutimo već zasigurno posljednja dva-tri sata, u kojima se nepozdravljena zora prebrzo, ali nebitno spontano preobličila čak u drugi rod; i to onaj (po standardima i normali ovoga svijeta) ne ni snažniji ni neustrašiviji – već samo najneutralniji. Kišno i neverno. Jutro. Ko ga jebe... ah, moram. Izvinite vi preneraženi, koji ste nekim čudom čudnovatim dolutali do ovog stotaktnog izričaja moje posve osobne ispovijesti o kritičnom nesazrijevanju iti jednog smisla, a sa samo jednim ne posve nevinim ciljem – da ovom iscrpnom i zaista dostojnom inspiracijom inspirirane inspiriranosti izbjegnem jedinu temu koju srce niti u mukloj pozadini svojih otkucaja, pred bučnom bujicom mojih preužurbanih gonjenja slova, ne može ni milisekundu izbjeći. Neću spominjati ipak niti početno slovo mojih predaja pred bojnom četom insomnijskih glavobolja nepriznatih uzroka.

Tema poput krokodilskog filozofiranja o žabljim anomalijama svakog osmog „kre“ posljednjeg bubnjara među preživjelim mutacijama punoglavaca bit će sljedeća postaja mog herojskog juriša ovisne darovitosti. Samoanaliziranja gotovo tri desetljeća mojih nakupljenih sjećanja. Tri do tri. No, koga briga... Ubacujem još jednu da zasladi čitkost onih upornih. Jebeš ga, moj ume... Kapu ti skidam kroz oštre obrise mog loše prikrivenog bola. Ma slađa mi je jačina ove muke samim uspijehom tog apstraktnog nepriznavanja da će ovaj tekst ikad svršiti smislenim krajem, a da ga prije toga ne napuste usred nepismenog zijevanja oni što ne umiju mojim stilom čak ni prisličiti nešto zvano „štivo čitljivo“... Zbog dioptrija gigantskih brojki pored debelih minusa. Moja je stala padati i rasti, kako iz čijeg gledišta. Još čitaš? Ni blizu imena nije ono čemu se obraćam. I da, opet je tog rijetkog i pomalo neopaženog roda „ono“. A ti se ne nadaj, prepoštovani mudri šutljivče što se kradom šuljaš za tintom mog bježanja od glavoboljinih rafala posve novog elitno-bojnog odreda loših vibracija mog moždanog kaosa. Sredina je uvijek najsretnija. Balans. Nenadjebivo preočita spoznaja svakog traženja. Odgovor svakog dubioznog zapitkivanja na nizu velikih upitnika i monstruozno paranoičnih potpitanja što se uguraju kao trn pod nokat pri bezbrižnom prepuštanju vrtlarskog zanata rukama, što neće nikada naviknuti svoj ten neradničkih dlanova na nelagodu koju može izazvati samo trenutak neopreza u blizini varljive ljepote ruža.

Ima li živih na ovom raskrižju mog presavitljivog labirinta bez rima? Je li itko primjetio izostanak još jednog upitnika? Bravo, Itko. Možeš sad u miru razbijati sebe na slogove. Do ludila. U tom sjebanom sumnjanju u sve sjene i sjenkice bačene u vječni spokoj mog nezasluženog dičenja; driblanja idiotskih prenemaganja u nebuloznom natječaju proze bez ijedne doze poučne poruke, i osakačene poezije bez ičeg što poeziju uvrštava u umjetnost uopće. Itko, jesi još tu? Ah, jebi ga, nema potrebe za tim pretjeranim naglašavanjem koliko me se naprosto živo j...   Ma neću. Ne, ne... Ovo nije ta. Ova Jedna... Taman toliko da bude previše, bilo to psovanje ili polu-provociranje. Zamalo.

Prošlo je otkucavanje palih boraca u borbi bez notnih uputstava.

Antonia Padovan