Savršeni kaosi

S ovom temom sam krenula toliko mnogo, mnogo puta... Započinjala, a ne dovršavala... Spajala natuknicama, što u mozgu, što na papirićima... Objašnjavala ljudima – što putem svemira, što putem ogledala. Poprilično mi je jasno ostalo samo jedno – da sam svima ostala poprilično nejasna. A moja teorija o savršenim kaosima je, u mom sklopu tih pojmova, posve jednostavna i spojiva. Zvuči kontradiktorna, jer za većinu se nameće automatski pitanje “kako kaos može biti savršen?” Jednostavno. Naučili su nas da pojmovi nose svoje vrijednosti isto koliko i pozitivnosti ili negativnosti, pa na sam zvuk ta četiri slovca, većini se probudi neka destruktivna misao o potpunoj suprotnosti bilo čega savršenoga. Recimo da sam ovu teoriju započela više iz samoanalize vlastitog karaktera koji je, eto čudnom kombinacijom gena i tko zna čega sve ne, upravo to – spoj jedne strane mene koja teži ljepoti i nekom instiktivnom savršenstvu u svemu, ali opet – nikako kao monotonije ili opsjednute pedantnosti... Dok je onaj drugi, “urođeni” dio mene potpuno buntovan – barem u smislu rušenja normi i pravila u svemu, analizirajući do prostih faktora, vlastitim nahođenjem duha, sve što su mi rekli da je “apsolutno” tako ili naprosto činjenica...

Moj kaos mi ne dopušta da uvažavam tuđe teorije kao “sveta pravila”, bez da o njima sama dobro ne promozgam... Možda se na kraju složim, možda se izgubim, možda izvrnem cijeli bit price, pa na kraju priznam da sam se zajebala... Ali kako god, nešto u meni mi ne dopušta da ijednu životnu mudroliju uzimam zdravo za gotovo. Ne radi se tu samo o nekakvoj nauci, ili naprosto o šestom čulu. Radije bih rekla da je priča posve jasna ako zamislimo sve što jest u prirodi kao preslik jedno drugoga. Tako sam, započevši od sebe same i svoje neobjašnjive zaluđenosti pojmom Svemira, kao nečeg mnogo višeg i važnijeg od same teorije fizike i znanosti (recimo da ga uspoređujem s Bogom, ili da mi gotovo dođe na isto), došla do prve smjernice za razradu svoje teorije “savršenih kaosa”. Naprosto, pogledamo li u noćno nebo/svemir našim malim prostim čovječjim očima, prvi utisak defitivno jest da smo zapanjeni tom neobjašnjivom čarolijom svjetlucavih točkica razbacanih posvuda... I, ne izgleda li kaotično? Iako su tu sva ta zviježđa i sazviježđa kojima se bave astrolozi, astronomi i kojekakvi astro-sveznalci, ipak, da vam nitko nikada nije rekao ništa o tom – svemir je naprosto kaos. Ali kaos koji svakog od nas “uzvišenih bića s razumom” itekako ostavlja bez daha, pa ćemo i tim prostim okom ili pak uzdahom oduševljenja priznati kako djeluje savršeno (čarobno), a kad pak zađemo još dublje u to – on i jest savršen. Savršeno se uklapa svaka planeta na svoje mjesto i svaki mjesec točno zna oko koje se treba vrtjeti – i to ne onako spontano i ležerno, nego doslovno precizno i savršeno, pa i objašnjivo matematičkim zavrzlamama. Spustimo li samo pogled sa svemira na zemlju, naići ćemo na to isto.

Sve što nađeš u prirodi je ista ta priča – preslik svemira, preslik samog čovjeka, preslik savršenog kaosa. Uđeš li u šumu, možeš ju zateći sablasnom ili čarobnom... Ali, neporeciva je ta potpuno slična slika – naizgled razbacanih stabala, biljaka i svakojakih bića, baš kao zvijezda po nebu, koje su ipak sve različite i unikatne, a na prvi pogled tvore kaotičnu sliku nečeg toliko spontano zadivljujućeg i dakako – čarobnog ...Hoću reći, savršenog... Ma da, savršeni kaos! Uđemo li još dublje u tu tako jednostavnu nespojivost tih dvaju pojmova; uzmimo bilo kojeg pojedinca, bilo to stablo, bila to planeta, gusjenica ili gljiva, ma šta god, sve se tvori od naizgled nepovezive nabacanosti mnogočega u svemu (ili mnogo ničeg u ničemu), a da bi zapravo, raščlanjujući na sve više detalja bilo što od toga, došli do istog zaključka; u suštini sve to savršeno funkcionira i to nevjerojatnim složenostima, ali ipak je jednako toliko dio samog kaosa, koji je u svojoj srži savršen do beskraja. Savršen kaos.

Čovjek kao pojedinac ili kao masa/civilizacija. Svejedno – jednako prosto objašnjivo. I na kraju same teorije, ne dolazimo do ničeg drugog, nego do onog od čega smo i počeli – svemir ili Bog, kako god da vam ljepše zvuči, je potpuno precizno ozrcalio sve u svemu. kao i kaos u svakom savršenstvu, i obratno. I nije za ludu ona da smo “stvoreni na sliku njegovu”, jer ako se samo malo zadubiš, dragi savršeni kaosu, shvatit ćeš da ti nije ogledalo samo svaki bližnji (i to još selekcijom, recimo, po boji kože i vjeri), već da se itekako možeš prepoznati u bilo čemu i u bilo komu u prirodi – skupno ili pojedinačno. Dakle, sve su to samo savršeni kaosi. Baš kao i ja... Baš kao i ti.

Antonia Padovan