Što me uvijek nasamari...

Lako su izašle riječi, dok sam izgovarala prijateljima, dignutog nosa i široko namještenog osmijeha: „Ma ne mogu više ovako, nije to za mene... Više me ne ispunja ni ne usrećuje... Je, priznajem, bilo nam je luđački zabavno zajedno, sve ove nakupljene mjesece, ali neću provest s njim i godine... Ne ponavljaju mi se opet iste greške.“

I tako (lako) pred njima samouvjereno tješim svoje sebične apetite vječne sanjalice...

Da ga ostavljam, evo, i baš sam u procesu te zadnje mučne faze... Ne izgovaram ništa što bi pokazalo i najmanju slabost. Nešto poput: “Ali volim tog mangupa“... To ostavljam za svoju posljednju sahranu nečeg varljivo- neopipljivog, nepoznatog imena i podrijetla, što me uvijek nasamari da je možda ipak to konačno Ljubav (za kakvu nikad niste čuli!).

I lako izađu riječi, kad iz bahato čvrstog stava (jer ne bih sebi ni priznala da sam sklona inatima) izbacim količinski veliku hrpetinu riječi, u njemu sakrivenim stranicama mojih debelih memoara... Tu ga provlačim kroz svoje nesumnjivo čvrsto vodstvo u igri, koju zapravo ne samo da vodim sama; i samovjereno nepobjediva, niti ne krojim pravila, jer k’o stopostotnu postojanost svog najvećeg dara – znam koliko sam vještičji sklona čaranju-baranju u čvrsto ispisanim strofama, nego sam uz to u njoj i predstavnik svih igrača (točnije, i sebe i njega), bez da on iti sluti, iti zna da sam bila smrtno ozbiljna kad sam mu još u početku pokušala objasniti formulu svojih neukrotivih pisanja – da su jednakom moći ostvarljiva koliko i varljiva... Ali sam ga pogledom punim misterične potrage za dozom otrovnih dokaza – da je i ovo vrlo vjerovatno još jedan lažni sjaj mojih naivnih zaljubljivanja – ipak vješto i milo uz sebe zadržavala... Podjednako nesvjesna da ionako već znam – kao što me i naučila svaka varalica pod krinkom ’ljubav’, u ovih 27 godina, da opet neće dugo trajat moje nadanje da je ovaj sjaj nenadjebivo poseban (ili ono “on je taj“). Jer, ovo spremno i junačko (“muški“ kameno) srce u meni ne očekuje mnogo više od novog razočaranja, ali šuti; i malim česticama svojih magijica ipak pokušava držati sumnje i vjere na istoj vagi spasa, do zadnjeg daha.

Srce. Moj nepopravljiv optimista. Na sreću, ne samo što sam svjesno, k’o i uvijek, u tišini zbrajala i oduzimala mogućnosti nove obmane, ne govoreći nikom ništa o tome, puštala svog vrhovnog poglavara pod nazivom Um da u tišini svoj posao radi kako spada, nego sam mu predala zbilja iskrenu naivnost nježne ličnosti skrivene ispod svih mojih obrambenih mehanizama... Tu nepopravljivu utopisticu, previsokih ideala i preuvrnutih vjerovanja, gledao je razgoljenu od svakog naučenog muljanja, kojima se prevješto uvijek do sada i služila. Povjerovala sam u njega... Pogazila mudrost svog dugograđenog kraljevstva proročko-magičnog razuma, iako više kao prividni pristanak na njegova nagla ograničavanja svih presvetih mi sloboda – da vidim koliko daleko će ići ta nova, a posve znana, plagijatna melodija jeftinih požuda. Šutila sam tako sve više, vjerovala mu sve manje. Već pripremila mog najcjenjenijeg aduta Ravnodušnost da se polako zagrijava za ulazak na teren, ali dakako – u tajnosti, da on ne posumnja ni na tren da možda ipak nisam toliko plava... Želeći tako dati šansu posljednjim izdasima snage, duhom iscrpljene želje, za tom uzvišenom titulom čistine svetog osjećaja ’Voljena’, koji već 27 godina strpljivo i brižno tješim neizravnim pripremama na jednu jedinu istinu, i osnažujem blagim verzijama apsolutne uvjerenosti mog uma – da je Ljubav nepostojeća zvijezda, za kojom svi lude i pate, a ni ne slute da u obliku ’samo nas dvoje’ nema nimalo nje same.  Lažne kopije, nevažne stranice čitanih modno-modernih časopisa punih riječi hvale; dičenje nepostojeće ličnosti što je tek iluzija ili podrugljiva smicalica za romantik-naivčine (i eventualno one ’najplavije’). Jer, ljubav je nemoguće staviti u okove, ili bilo kakve kalupe duo-bajkovite igre samolječivih ego-kompleksa. Ipak... Ljubav. Ona jest stvarna. Ali ne kao sveopće mišljenje – takva. Moja nova brutala... Izvinite mi vi najvjerniji, ali ja ni trena više neću u toj zabludi sebe snaći – da joj krila mogu vinuti baš dvoje savršeno nesavršenih luckastih individua, što bi za nju sve učinili i dali. Mogla bih jecati danima sad... “Ajme, ajme, koji jeftin trik sam opet spušila...“ Ali sad je drukčije (jednom za kraj). Znate... Padala sam i prije, da... Ali jačala tako u svojim brutalno-realnim sumnjama. Pa ovoga puta, zapravo konačno, na stotom popravnom ispitu s ’odličan’ sam prošla. ’Uvik kontra’ – moja toplo preporučena formula za svaku nedoumicu naizgled najjednostavnijih zadataka iz lekcija debele enciklopedije, o teoriji voljenja. I sad... Lako izlaze riječi na šutljivo najvjernijim temeljima mog vlastitog Ja – što dostojanstvo misteričnih razmjera suludo spontano uvijek zadržava kao prisnu suradnju i neprocjenjiv respekt naspram mog uma, te nakon svake potopljene lađe još jednog slijepo-površnog odnosa “vječno zaljubljenog para“, baš ponosno i časno nastavlja plovidbu kao val, i to još dubljim i nepoznatijim pučinama modrih odaja nekog višeg smisla...

Ljubav je sveopća, ali je i jednina s bezbroj unikatnosti. Ljubav naprosto mora biti slobodna.

Antonia Padovan