Trenutak

Ako bih ikada i mogla uhvatiti tok svojih misli, dovoljno smisleno i razumljivo za druge, i tako sva svoja shvaćanja pretočiti u riječi, da li bi imalo smisla? Možda više dobra za svijet mogu učiniti izrečenim utjehama nego svojim pjesmama; više djelima nego filozofijama; i naposljetku, više svojim postojanjem nego pisanjem. I uvijek sam, bez obzira na urođenu sklonost pisanju, smatrala da stavljanjem svojih misli i osjećaja na papir, te iste misli i osjećaji gube svoj bitni dio, gotovo i čitav smisao. I kao da nema potrebe davati ih drugima na čitanje, ni pjesme ni misli... Možda nikad neće od tuđih čula biti doživljene kao od mojih onog trenutka kad su napisane. A već su i u samom trenu pisanja izgubile na vrijednosti i postale mrtvo slovo na papiru. No, htjela ili ne htjela, jače je od mene... Poriv da nešto pretvorim u pjesmu, i gotovo istog trena osjetim olakšanje, kao da sam izbacila nešto teško iz sebe; kao da sam morala tim riječima hitno naći izlaz. I daleko je to od ponosa, jer vječno ploviš u istoj zabludi koliko su ta djela uopće dobra, a s druge strane zapravo mi uopće nije ni bitno. Više se borim sa svim svojim filozofijama što same lutaju mislima, da me umaraju i ne daju mira. Pa ponekad proničem u život, i samu dubinu njegovog smisla... Samo ponekad okrznem jednom rečenicom dubinu njegovih čarolija, pa se vračam na nju kao da će me povesti dublje, ali ne ide. Trenutak je podcijenjen. U samo jednom djeliću sekunde čovjek može mišlju biti bliže smislu i bliže bogu nego što će postići za cijeloga života. Nekima se taj trenutak ponavlja često, nekima rijetko, jednom ili čak nikada. Onda se spasonosno pokušavamo vratiti na tu misao, ali ne ide... Trenutak je išćeznuo. I ta misao više nije tako močna i čarobna kao onog trenutka. Jer zapravo nije bitna misao, niti jedna rečenica. Nije bitan ni osjećaj, jer ni on ne čini taj trenutak. Bitno je ono neopisivo. A to neopisivo se ne definira riječima. Ja bih rekla da je to sudar sa vlastitom dušom, tek jedan precizni momenat vječnosti kad nam daje do znanja da u sebi nosimo sav smisao, i da gledajući u zvjezdano nebo nismo ništa bliže Bogu nego kad bismo mogli uperit taj pogled u dubinu svoje nutrine, svoga postojanja. Makar jedan trenutak.

Antonia Padovan