U masi zamrznutih

Zamrznuti odnosi bespuća lica jednog velegrada maski i slijepih ulica. Osjećate li hladnoću ovoga doba? Osjećate li kako nitko i svatko sve manje vjeruje i samom sebi? Pred dvoličjima vlastitih maski, koje po navici svakodnevno mijenja, kako za koga i kako gdje, a kamoli tek pred drugima, od kojih je rijetko tko više “čist i iskren“. Moraš naučiti mučati što više pred što više njih, da što manje dovodiš u opasnost vlastitu razumnost, a svoje dubine i filozofije iz nutrine dijeliti samo s onima koji su ti odavno na listi povjerenja odabrani. Kasno je za mase. Valjda odavno. Ma kakve revolucije... Sad je baš sve na jedinkama. I samo pojedinac može pomoć pojedincu. Nema drugog izlaza od masovnog ludila.

Teško je prodrijeti u svakoga, do one srži njegovog bivanja gdje je ostao čist, nevin i naivan kao dijete. A svi smo dobro svjesni tih dječaka i djevojčica u sebi. No, ima onih koji zadrže tu djetinju dobrotu i dalje u životu, ali ih ljudi nauče da zbog nje samo najebu, pa ju moraju prikrivati i sakrivati od blatnjavosti svijeta. Ima i onih, nažalost, koje je blato odavno pojelo iznutra, pa je i dobrota usahnula. A ima i onih, možda i najviše baš, koji su cijelo vrijeme na granici preživljavanja tog dijeteta iznutra i borbe sa svim blatom i kaljužom ovoga hladnoga svijeta. Takvi mogu pomoći jedni drugima, samo ako odluče biti iskreni.

Riječ „prijatelj“ danas više nego ikad vrijedi. U dobu kad su potcijenjeni svi morali i vrijednosti, a nepovjerenje među ljudima raste s količinom laži na koje smo svi valjda masovno navikli, budi sretan ako imaš nekoliko njih za čiju se iskrenost možeš zakleti kao u vlastitu. Ostalo nije vrijedno spomena. „Kurvini sinovi“ svira u pozadini prizora mase zamrznutih odnosa. Traži se osmijeh iskren k'o u djeteta, u masi zamrznutih maski i osjeta. Traži se pogled čist k'o suza, među masom zamrznutih izdaja.

Antonia Padovan