''Zaista je prava sloboda, sloboda uma.''

Naišla sam na gore navedenu rečenicu (po kojoj sada naslovljavam vlastito štivo) u tekstu koji sam čitala u neko gluho doba između noći i zore, kad mi mozak nekako 'najsvežije' radi. Tad se dogodi... Krenem od rečenice, a ona povede u nedogled. Poput transa. Poput ludila. Doza nedorečene ovisnosti... Moje pisanje je za mene potpuno osobna sfera te mističnosti pronalaženja smisla. A smisao života je istodobno precijenjen i podcijenjen nositelj najveće zagonetke, ali možda i najbrutalnijeg apsurda čovječje sudbine.

Srž duha. Da, moglo bi se reći da je to ta skrivena tajna koju jednostavno osjećaš ili ne osjećaš... Istina.  Jer, izvinite lijepo, zdrav razum i duh jasno i glasno govore za sebe i nepotrebna im je ikakva potvrda okoline osim one koju malo tko uspije iskreno zadržati za vrlinu svog karaktera, a to je prihvačanje. Prihvaćanje kao poštovanje, ali bez iti straha iti nametnutih pretpostavki što običavamo nazivati činjenicama. Bila bih slijepa, luda i tužno smiješna kad bih rekla kako u globalu svijet ne izgleda poprilično sjeban. Svijet je sjeban. I žao mi je što nekima to teško pada u uši, ali bojim se da nije do moje prostačke sklonosti da zvučim bahato dok pišem...pardon - dok me se čita. Ljudi misle kako puno toga znaju, a da pritom veći dio tog svog 'znanja' nikada nisu niti doveli u pitanje, a kamoli raščlanili do iznemoglosti na sva podpitanja, protuteze i one najteže i najtvrđe slojeve sumnjičavosti u bistrinu svog razuma.

Nekad i tišina pali. Ona prijatno groznićava tišina samoče bez usamljenosti, kad jednostavno taj muk prihvatiš kao svoje momentalno bivanje i ništa više ni ne postoji osim tog iluziono realnog 'sad'. Pali nekad i bahati niz nepromišljenih riječi što ispljunem u stihove da me momentalno zadovolje. I zašto toliko mnogo riječi i pojmova čim dopru do ljudskog uha automatski budu percipirane kao 'negativne', a da to uopće nisu? A ako im iti malo uđeš u srž ili se jednostavno postaviš prema njima iz što više perspektiva, na kraju ćeš biti 'dovoljno jak' da sam odlučiš izražavati svoje negative i pozitive na neki sebi svojstven način. Ljudi se gube u razumijevanju dok međusobno pričaju pod maskama koje su već odavno primili kao svoje 'ja' s namjerom i ciljem, ali glupavo smiješni žive i rade skroz suprotno. Laže sebe. Maska masku u ogledalu. Jer, za voljeti sebe nije dovoljno 'VOLI SAMOGA SEBE', ako to vodi u egoizam. Voljeti sebe u onom 'pravom' smjeru jest spoznaja sebe kao cjeline kvaliteta i mana, hrabrosti i strahova, vrlina i slabosti... I to takve cjeline; takve mješavine toga svega koja je apsolutno unikatna. Svatko, sam za sebe. Prihvatiti. Razumjeti. Oprostiti. Naučiti. To je mali niz veoma snažnih i ugodnih riječi, zar ne? A kažu mnogi da se kroz moje tekstove i strofe provlače crnjaci; teški, i po nekima iskrivljeni, ludi, neispravni...

Čovjek u svakom stvaranju itekako osjeća svoju srž bez suvišnog analiziranja; osjeća tu posebnu vrstu zadovoljstva koje nema nimalo sujete niti lažnog sjaja unutar svoje svrhe. Zadovoljstvo nastalo čovjekovom samoinicijativom u 'obredu' kada iz svoje mašte i tog nekog nedorečenog, a pritom beskrajnog prostranstva svoje domišljatosti - istodobno svjesne i nesvjesne -  jest zadovoljstvo u božjem odjeku zaboravljeno-preživjelih riječi punih snage i potpore 'da smo stvoreni na sliku njegovu.' Dao nam je unikatnost, dao nam je i razum, ali nam je dao i duh koji upravo svojom nevidljivošću i nedokazivošću treba carovati iznad svega u čovjeku kao vječna i živa iskra boga u nama. Stvoreni smo. Stvarajmo. I eto slobode. One čiste i istinske. To jedno je sve i ništa, ali to jedno je jedini način da 'voljeti sebe' poprimi magičnu bezgrešnost na razini sveopće dobrote i mira - kako svjetovnog, tako i onog svakog osobnog. Ja jesam. Jer Ja je sam, zar ne?  Oprost treba postići još viši smisao (i to baš pred bogom; ne ni pred ljudima, ni pred sobom) onog trenutka kad tim tako poznatim očima u ogledalu nekog mamurnog jutra i neuglađenog raspoloženja jasno i glasno priznaš 'pogriješio si, i nema veze', znajući da time upravo otvaraš novu lekciju svog života... Za sve, pa i one naizgled najveće i najbitnije odluke ili preokrete u našim životima, dovoljan je tek jedan jedini neuhvatljivi trenutak. U njemu se srž ispolji u obliku milisekundarnog bljeska u onim zjenama iz ogledala, ili jednostavno progovori k'o poznat ali toliko neučestali glas u mislima. To je to. Apsolutna sloboda, sloboda uma. Nećeš je naći nigdje izvana, ma koliko god puta obišao svijet, upoznao novih ljudi ili naučio gradiva... Ona je već tvoja, moja, svačija i svakome svoja. Samo je na jedinki da joj dopusti da izunutra progovara. 

Antonia Padovan