Dejan Spasojević "Suština našeg bivstvovanja je u bogopoznanju" - autor intervjua: Valentina Novković

Dejan Spasojević, književnik i izdavač je dugi niz godina prisutan na književnoj sceni Republike Srpske, objavio je četiri knjige, laureat je mnogih značajnih priznanja kako za autorski rad tako i za izdavačku delatnost. Osnivač je i direktor Drinskih književnih susreta koji ove godine slave osam godina uspešnog postojanja, a festival je do sada ugostio i nagradio autore iz svih republika nekadašnje Jugoslavije. Vlasnik je i glavni urednik izdavačke kuće „ASoglas“ koja je osnovana 2008. godine, a koja broji više od dvesta i pedeset objavljenih knjiga različitog žanra kako eminentih književnika, tako i onih koji tek stupaju na književno tle. Iako je svestan da nije lako biti čovek među ljudima, veruje da je jedini ispravan put, put duhovnog uzrastanja.

* * *

Dugi niz godina ste u književnosti, objavili ste četiri knjige, tri prozne i jednu poetsku. Da li se sećate kada ste prvi put utiske o svetu poželeli da i sami zapišete, da li su to bili prozni ili poetski radovi, šta im je prethodilo?

Da, sjećam se, bilo je to u petom razredu osnovne škole „Petar Kočić“ u Kozluku, bio je konkurs na temu „Majka“, i ja sam dobio priznanje za uspješno napisan rad na tu temu i to mi je zaista bilo značajno i dragocjeno priznanje, neki podstrek. Bio sam član literarne sekcije i pisao i tokom srednje škole ali to sam radio u formi dnevnika, zatim je došao rat, preseljenja tako da sam sticajem okolnosti prvu knjigu prozno-poteskih radova pod nazivom „Tragovi“ objavio sa kolegom Vladimirom Nedićem, 2008.godine.
Moje prvo poetsko promišljanje vuče korijene iz najranijeg perioda mog života, otac mi je čitao priče koje sam volio da slušam još dok sam bio sasvim mali,to su epske pjesme, zatim „Predrag i Nenad“, neke Njegoševe stihove, a vrlo vaspitno je na nas djelovala učiteljica koje je pored majke i bake možda bila najznačajnija ličnost u mom ranom djetinjstvu.Ona nam je puštala na gramofonu „Krvavu bajku“ Desanke Maksimović i znam da sam najemotivnije reagovao na tu pjesmu i na priču „Predrag i Nenad“.

Uz koje autore ste stvaralački sazrevali, da li se nekim delima vraćate, zbog čega? Koje knjige su na Vas imale poseban uticaj?

Sigurno je da čitanje ima veoma veliki značaj za svakoga i da pored toga što obogaćuje fond riječi, ujedno ostaje urezano u podsvijesti i utiče i na književni rad, mnoga značajna djela koja smo izučavali kroz lektire su svakako bitna, ali recimo od domaćih pisaca Andrić i Selimović, od stranih Dostojevski koji nam je postavio zadatak da promišljamo o dubokim životnim temama u tom uzrastu. Od pjesnika treba pomenuti Duška Radovića i Duška Trifunovića, zatim Dučića, Aleksu Šantić , a iznad svih moram pomenuti Njegoša kog sam spoznao na jedan nesvakidašnji način.

U književnost ste ušli na velika vrata kada je Vaša knjiga priča „Drugi obraz“ 2011. u izuzetno jakoj konkurenciji osvojila drugo mesto na konkursu „Pegaz“ koji organizuje Književna omladina Srbije. Dodela nagrade je upriličena povodom četrdeset godina postojanja Književne omladine Srbije uz prisustvo mnogih ličnosti iz javnog života i medijskih kuća. Koliko dugo su nastajale priče iz ove knjige, šta Vam je poslužilo kao inspiracija?

Bilo je to nešto zaista divno. Bio sam na jednoj životnoj prekretnici jer se svijet mojih očekivanja poljuljao , završio sam pravni fakultet i radio u jednom osiguranju i imao ambicije da završim pravosudni ili da napredujem dalje u poslu, međutim neke stvari i okolnosti su me potiskivale iz te priče, a istovremeno ukazivale na to da treba da se bavim pisanjem, i ovim stvarima koje danas radimo, ja sam pisao i imao spremnu zbirku priča i zapazio sam taj konkurs povodom 40 godina postojanja KOS-a, poslao sam i eto osvojio to drugo mjesto, zatim jedno divno veče na kom su nam dodijelili te nagrade, tu sam sreo mnoge poznate uspješne glumce, muzičare između ostalih tu je bio Bajaga jer je njegov sestrić bio jedan od laureata, zatim Branislav Lečić, itd. Priče i kraća prozna ramišljanja nastajale su nekoliko godina, pisao sam u trenucima inspiracije, kad osjetim potrebu da odgovorim na neku životnu temu, inspiracija je svuda oko nas, a najviše u stvarima koje nas se tiču, koje su u žiži naših interesovanja. Ljudske sudbine i odnos čovjeka prema svjietu, ta koleracija, to mi je često tema za razmišljanje ali i pisanje. Ljudska nemoć da se svojom bezazlenošću i dobrotom odupre svom tom zlu koje ga okružuje, svoj surovosti života.

Priča „Drugi obraz“ po kojoj je knjiga dobila naslov, govori o Vaskrsu, u njoj su opisana promišljanja o gordosti, samodovoljnost i dilemi da li treba okrenuti i drugi obraz? Koliko se savremeni čovek okrenut duhovnosti, da li u materijalnom svetu, poštrošačkoj groznici ostaje potreba za duhovnim uzrastanjem?

Djelimično bih napravio uvod jednjim Njegoševim stihom iz „Luče mikrokozme“:

Sve što blatnoj zemlji prinadleži,
to o nebu ponjatija nema;
duhovni je život na nebesi,
materije - u carstvu gnjilosti.

Čovjek je zarad osnovnih materijalnih potreba koje ga čine zadovoljnim i uspješnim sigurno na iskušenjima kako sačuvati dušu, kako se spasiti, ne griješiti preko mjere, pokušati biti Hrišćanin.
Sveti Ava Justin Ćelijski je rekao ''Sa inteligencijom, a bez dobrote i nežnosti, čovek je gotovo đavo''.
U vremenu u kom živimo sigurno da postoji tj. ostaje ta potreba za duhovnim uzrastanjem ali da su izazovi i iskušenja ovog novog vijeka sigurno veliki i da je put spasenja dosta teži nego nekim ranijim generacijama, no uvijek bilo teško biti čovjek među ljudima.
Međutim, ta iskra božanskog u svakom od nas sigurno je nešto najdragocjenije što imamo, ta urođena veza sa Bogom i čežnja za njegovom ljubavlju bez koje smo obični grešnici, na vjetrometini života.
Priča „Drugi obraz“ upravo govori o tome da treba više da praštamo jedni drugima, da se ne treba svetiti što nije lako, voliti i neprijatelje, steći hrišćanske vrline , svi se učimo smirenju i često je kao što kaže starac Tadej naša reakcija na uvredu mjera naše gordosti tako da često uviđamo da nismo smireni, ali dobro je dok bar postoji svijest o tome da treba da budemo bolji, da griješimo, a da su Božija ljubav i milost velika.
Kod Tjutčeva, nailazimo na stihove:„Ne plot već duh je razvraćen u naše dane I čovek tuguje beznadežno... I ka svetlosti stremi iz noćne seni i svetlost stekavši ropti i buni se. Bezverjem žežen i isušen, nepodnošljivo on danas podnosi... I svestan svoje pogibelji, Za verom žudi... ali za nju ne pita...“
Da li se ovaj dualitet čovekove prirode koja i stremi ka svetlosti, ali se i kad je stegne buni, da žudi za verom ali se ne bavi sopstvom, može primeniti i na čoveka našeg doba?
Odgovor na ovo pitanje možda može da se da kroz Novozavjetnu priču o Sejaču i sjemenu, sjeme posejano u trnje, mnogi ljudi čuju Riječ Gospodnju i prime je, ali naiđu birge ovog života, zavodljivost bogatstva, žudnja za drugim stvarima i uguše Riječ, ali bi bilo dobro i spasonosno kada bismo se svi spasavali pa bili kao oni koji čuju Riječ, prihvate je i donesu plod tridesetostruk, šezdesetostruk i stostruk...
Zbog pobune je Lucifer od anđela otpao od Boga, to je opasnost koju nosi svaki čovjek, čak je i teža kad postane svjestan Božije blagodati i zaštite a grijehovna priroda ga obara i tjera da se buni umesto da se smiruje.
Ako sačuvamo vjeru do kraja spašćemo se, nije lako jer padamo svi, griješimo ali dobro je dok postoji lijek, a to je sveto pričešće, pokajanje, ispovijest...

Vi ste i član Udruženja dramskih umetnika, u dramskom komadu „Moralna obaveza“ na tragu ste Branislava Nušića, Čehova, Gogolja, svih onih koji su iznosili na svetlost ljudske mane, one osobine koje dolaze u prvi plan kad se neko domogne vlasti, položaja. Branislav Nušić je u svojim delima ovekovečio svakodnevicu srpskog društva u 19. i 20. veku, no njegova dela su aktuelna i danas i biće, sigurna sam, u svakom vremenu. Veoma plastično uz dinamične dijaloge, prikazujete realno stanje u društvu, ne kritikujući direktno već ostavljajući čitaocu da razmišlja o likovima i prepoznaje ih u svom okruženju. Da li je u planu dramatizacija ovog komada?

Hvala na poređenju sa tako velikim i znajačnim imenima , da su kojim slučajem naši savremenici sigurno je da bi imali materijala za slične drame, samo bojim se da se u ovoj buci i vrevi u kjoj živimo ne bi ni blizu čuli kao što su odjeknuli i vremenu u kom su stvarali.
Moja drama „Moralna obaveza“ je komedija, zamišljena kao nešto između tragikomedije i komedije U saradnji sa zvorničkim pozorištem mladih koje je tada vodio Đorđe Deurić, izveli smo dio iz drame, publika je reagovala baš dobro i vjerujem da ćemo na tome poraditi u budućnosti. Pišem još jednu dramu pa ćemo vidjeti.

Ivan Iljin je u knjizi „Put duhovne obnove“ napisao:“ Čoveku je potrebna svetlost očiglednosti, nekakva nesagoriva kupina koja bi gorela u njemu samom, kako bi i sam mogao da se razgori od nje, potrebna mu je nepresušna svetlost koja mu je iznutra dostupna.“ Da li ste saglasni sa ovim stavom? Šta je, po Vašem mišljenju, neophodno čoveku da bi spoznao suštinu bivstvovanja?

On je bio veliki pravoslavni mislilac , on se u toj misli tako svetootački izrazio, a za to je sigurno o je bilo potrebno i lično iskustvo, opit, to je opet u skladu sa jevađeljem kad Gospod Isus Hristos kaže CARSTVO NEBESKO, unutra u vama je, to je ta nepresušna svetlost koja um svodi u srce i uzdiže ga na nebo.
Vjerujem da je sva suština našeg bivstvovanja u bogopoznanju , da je to najveće znanje koje možemo da steknemo a iz kojeg mogu da proisteknu mnoga druga znanja i da nijedno drugo znanje nije protivno tom znanju BOGO POZNANjU, a to je da živimo po zapovijestima Božijim, da čitamo Jevanjđelje , da se penjemo više nego što padamo, kao što to neko reče stalno se ili popravljamo ili kvarimo, ako padnemo da se ne valjamo u blatu. Generalno, suviše smo slabi da bismo išta dobro mogli bez Boga činiti.

Pesnička knjiga“Čekajući pesmu“ za koju je predgovor napisao Nedeljko Popadić, a ovo pred nama je već drugo izdanje, (prvo, 2021) predstavljena je na Beogradskom festivalu pisaca „Vitezovo proleće“.
Na koji način doživljavate pesmu, šta se dešava u pesniku dok je „čeka“? Kako je došlo do saradnje sa Nedeljkom Popadićem?

Nedeljko Popadić je sigurno jedan od naših najvećih pjesnika, savremenika. Pratimo se na društvenim mrežama, on mi je napisao predgovor za zbirku „Čekajući pjesmu“ i zahvalan sam mu na tome, nije se desilo predstavljanje na VITEZOVOM PROLEĆU jer je zbog pandemije sve bilo otkazano, ali vjerujem da ćemo u budućnosti aktivnije sarađivati.
Nedeljko Popadić je u predgovoru istakao pesmu „Krive Drine“, Vi ste odrasli pokraj Drine može li ona da se ispravi i treba li pokušavati?
Poruka ove pjesme je da čovek kao jedna slamka među vihorove nema tu moć da ispravlja krive Drine tj nepravde svijeta, jer njih će ispraviti Bog, ali svakako da se može ispravljati tj. ispraviti samo ispravljanjem sebe jer smo sami često najviše krivi za mnoge stvari, a ono što nije naša krivica je teret koji nam život stavlja na pleća.

U pesmi „Narodno nadanje“ nalaze se i stihovi Petra Petrovića Njegoša o čijem ste liku i delu napisali i esej „Iskra Njegoševe svjetlosti“ (2013) koji je nastao povodom 200 godina od njegovog rođenja. Pisanju eseja je prethodilo nešto nesvakidašnje, možete li da nam ispričate šta Vas je podstaklo na pisanje?

To je bilo, uistinu, nešto nesvakidašnje, snoviđenje Njegoša u vječnosti, u kivotu, obasjan svjetlošću kada mi je rekao da je živ.Sve to me je podstaklo na promišljanja o njegovim djelima ali i mnogim životnim stavovima, vjerskim i nacionalnim ubjeđenjima. Kasnije sam pročitao i djelo Sv. Vladike Nikolaja ''Religija Njegoševa'', a potom sam saznao da je nekoliko ljudi imalo slične doživljaje, a i sam mitropolit Amfilohije ga je kanonizovao na nivou mitropolije crnorosko – primorske.

Osnivač ste i organizator Drinskih književnih susreta koji se već punih šest godina održavaju, a a okupljaju pesnike i prozne pisci iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske a bilo je učesnika i iz Makedonije i Hrvatske. Da li je to što ste i sami književnik stvorilo potrebu za jednom ovakvom kulturnom manifestacijom?
Prvonagrađenim autorima štampate knjige i oragnizujete promocije, da li imate podršku nadležnih institucija i pojedinaca?

Ideja je da žiri od svih prispjelih rukpisa, a bude ih preko 250 za sve kategorije, bira najbolje kako bi time preporučio nama kao nekom ko se bavi izdavaštvom materijal za objavljivanje tokom godine, da težište rada bude upravo na tim nagrađenim i pohvaljenim rukopisima, a naravno da radimo objavu i redovnoj proceduri van konkursa.
Podsticaj lokalne zajednice tj Gradske uprave Zvornik postoji u nekom manjem obimu ali postoji od početka, i od nekih prijateljskih firmi koje nas podržavaju. Očekujem veću podršku, mogu da pohvalim Fond za izbjegla i raseljena lica i saradnju sa Srbima u regionu čije je sjedište u Novom Sadu da su nas podržali o prošle godine tj. projekat Medijski doprinos razvoju kulture gdje smo stvarali medijski sadržaj na ASinfo portalu a u vezi sa intervjuima nagrađenh autora.
Podrškom, generalno, nisam zadovoljan ali u sve ovo nismo ni krenuli da bismo dobijali podršku, no nekako se čovjek zamori kada radi na stvaranju preduslova za rad na nekom projektu umjesto da postoji veće razumijevanje i podsticaj države.To je jedna poesbna tema i problematika, ali vjerujem u harmoničniji odnos u društvu i veću podršku projektima od značaja za društvenu zajednicu. Mada živimo u vremenu kada je materijalizam do te mjere potisnuo sve druge potrebe da neke teme izgledaju bezazlene, u vremenu kad se ni hljeb ne prodaje sa sigurnošću morate bit iveliki entuzijasta i borac i maštati o boljem stanju u kulturi i nama u okviru svega toga.
Moramo raditi na tome da nam bude bolje, a biće bolje kada i mi budemo bolji..

* * *

Dejan Spasojević je rođen 19.01.1978. godine u Loznici. Osnovnu školu „Petar Kočić“ završio je u Kozluku, gimnaziju – opšti smer u Zvorniku, a nakon toga Pravni fakultet u Novom Sadu. U okviru svog radnog iskustva ima 7 godina rada u „Drina osiguranju“ i 10 godina u izdavačkoj kući, koju je osnovao 2008. godine. Trenutno radi kao glavni urednik izdavaštva i štamparije ASoglas iz Zvornika, a ujedno vodi istoimeni klub autora i ljubitelja pisane riječi. Šest godina zaredom uspešno organizuje „Drinske književne susrete“ i brojne promocije. Pisanjem se bavi od detinjstva, a radove je počeo da objaljuje u školskim časopisima i regionalnim internet portalima. Do sada je objavio četiri tri samostalne knjige i jednu u ulozi koautora.

Nagrade i priznanja:

• Drugo mesto u kategoriji zbirke priča Književne omladine Srbije za zbirku priča „Drugi obraz“, 2011.godina, edicija PEGAZ;
• Diploma za najbolji literarni rad na nagradnom konkursu Prosvjete 2017. godine;
• Nagrada PROSVJETE za najbolju knjigu godine za zbornik kratkih priča i pjesama u 2018. godini;
• Povelja Udruženja „Gorska vila“ iz Podgorice za jačanje kulturnih i bratskih veza između Srba u Republici Srpskoj i Srba u Crnoj Gori;
• Povelja Udruženja „Sjeverac“ iz Podgorice za doprinos kulturnoj saradnji Republike Srpske i Crne Gore;
• Nekoliko zahvalnica za učešće na književnim večerima i zbornicima kratkih priča i pjesama.
• Dobitnik nagrade LUKIJAN MUŠICKI za izuzetan doprinos razvoju srpske književnosti u Republici Srpskoj

Monografske publikacije:

• Iskra Njegoševe Sv(j)et(l)osti / Dejan Spasojević. – Zvornik : SKDP Prosvjeta, 2013.
• Moralna obaveza / Dejan Spasojević. – Zvornik: SKDP Prosvjeta, 2013.
• Drugi obraz (zbirka priča) / Dejan Spasojević. – Beograd: Književna omladina Srbije, 2011.
• Tragovi (zbirka prozno-poetskih radova) / Dejan Spasojević i Vladimir Nedić. – Zvornik : SKDP Prosvjeta, 2008.

Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije, Udruženja književnika Republike Srpske i Udruženja književnika Srbije