Foto: 
autor nepoznat

Jabuka

A čitavo jutro me pratila ta ciganka sa jabukom u ruci...
Jos na izlazu iz stana me sacekala sablasno ispruzena ruka i jabuka u njoj.
"Uzmi jabuku,uzmi jabuku" reče
"Kakvu jabuku,Šta je sa vama?"
"Ja sam Darinka, uzmi ovu jabuku"
"Svašta,nastavicu svojim putem" rekoh
"U redu, do kraja dana ima još vremena, zapamti Darinka."
Obiđoh je u širokom luku i ne zaboravih da zakljucam vrata stana.
Udjoh u prvi bus i odvezoh se do centra grada,
da razgledam izlozbu.
U autobusu ženi se pocepa kesa,
jabuke se rastrčaše po podu
skupljaju ljudi, pomažu, ja ne diram,
ali nije mi svejedno.
Staje bus na mojoj stanici i vrata se otvoriše,
jebote, baš prodavac jabuka nagurao tu tezgu, jedva je preskocih...
Toplo je i treba mi voda.
Na trafici uzimam Knjaz Miloš
i taman da platim, kad kasirka me zaskoči:
"Želite li da probate novu Knjaz vodu sa ukusom jabuke, danas na promociji?"
Hm...uzimam svoju vodu, ali vec ozbiljno postaje.
Prelazim ulicu, a na semaforu Darinka na konju, stoji i pruža mi onu jabuku:
"Uzmi ovu jabuku, vucem je vec 30 godina, sine, u svojoj torbi."
Protrcah ka galeriji, na izlozbi slikar slikao jabuke,
skulptor izvajao jabuku,
posluženje jabuke...
Moram se negde sakriti od ovog dana, pomislih,
maskiraću se, za početak.
Ulazim u butik da kupim neki šešir
i naočare za sunce,
uz naočare mi dadose, kao poklon, ljuštilicu za jabuke.
To su samo sinhroniciteti, ubedjujem sebe,
a Darinka prerušena, sa šeširom i naocarima me zaskoci iza prve bandere,
samo se nasmejala ovaj put
ništa ne govoreći.
Tako maskiranu prvi put je prepoznah,
kroz te zatamljene naočare vidoh joj tek sad poznate oči,
ali ne znam ko je,
stara je mnogo, čergarski tip,
puna bora i ne kupanja,
a opet nešto je moja,
kao da je nešto moje kod nje...
Zabrinut, odlučih da pešacim do kuće,
put je dug i uspem da, kao, odagnam misli
i nisam vidjao jabuke.
Kad sam bio blizu kuće
poče da me kopka,
jebote,nema je više,
Gde je moja jabuka?
Kako ću dalje bez nje?
Pa mi se prijela jabuka,
pa mi se pila voda sa ukusom,
pa mi se razgledala izložba,
postah tužan i utučen…
Već je veče i pred zgradom sam, propustio sam nešto važno,
prkos, inat i obazrivost me košta sada,
pa da je otrovna, bolja je nego...ovako sad ništa.
"Iskušenjima treba popustiti,
ko zna hoće li ponovo doći"
A ne bavim se činodejstvima
i ne verujem ciganima
i ne volim jabuke...
Ali sad mi to treba više od neba.
Ništa...
Guram ključ u bravu ali vrata su otključana.
Penjem se gore, a na stolu stoji jabuka i poruka:
"Do kraja dana pojedi jabuku, pažljivo i oslobodi tog crva u njoj."
i jos par redova na nepoznatom jeziku...

Autor Nebojša Obrenović

Komentari

Komentari