Avet

Makadam je vrištao, dok su preko njega bijesno prelazili točkovi divljeg terenca. Kao i za dobrim konjem, tako se i za ovim automobilom dizao oblak prašine. Podnevno sunce, djelimično sakriveno iza oblaka, gledalo je pomalo začuđeno divlji trk ovog mehaničkog konja. Crni džip, prekriven tankim slojem fine kamene prašine, zaustavio se pred dvorištem stare seoske kuće.

Upaljenog motora, automobil kao da je osmatrao kuću. Konačno, motor je prestao da radi, a nekoliko trenutaka kasnije vrata su se otvorila. Iz automobila je izašao 35-godišnji Filip Davidović, zvani Hans zbog svog veoma svijetlog tena. Glava mu je bila obrijana, a na sebi je imao odjeću dominantne crne boje. Crna spitfajer jakna, crna majica bez rukava, uske crne pantalone sa širokim tregerima i besprijekorno čiste crne lakovane martinke na nogama. Oči su mu odavale neki pogled neizrecivog bijesa.

Sjeo je na haubu i zapalio cigaretu, posmatrajući omalenu kućicu sa dosta zapuštenim dvorištem. Ovo je mjesto koje je najbolje da ostane zakopano duboko u zaboravu. Do juče nije ni znao za njega, ali danas zna. Ovo je mali dio porodične istorije i to onaj koji upućuje na porijeklo. Porijeklo bez vrijednosti, skromno, neupadljivo. Ali, evo, konačno je došlo vrijeme da se to dobro naplati.

Povukao je posljednji dim i nehajno ugasio cigaretu. Vratnice stare kapije neprijatno su zaškripale bivajući otvorene prvi put nakon ko zna koliko godina. Trava, dugo nepokošena, ugibala se pod svojom težinom. Nekoliko ptica je uplašeno odlepršalo. Pod đonovima martinki hrskali su kamenčići davno oronule staze. Iz džepa pantalona je izvadio ključ i otključao ulazna vrata. Cika otvaranja vrata ispunila je sablasno praznu kuću. Ustajali vazduh je pokuljao napolje i zapahnuo Filipa. Povratio je.

Ušao je kada je procijenio da se kuća dovoljno provjetrila. Prašina i paučina svuda unaokolo gospodarili su ovim davno zaboravljenim mjestom. Nevelika kućica ipak nije davala mogućnost većeg istraživanja. Pažnju mu je privukla slika dječaka prekrivena debelim slojem prašine. Rukom je sklonio prašinu i ugledao poznatu figuru. Dječak na slici je bio njegov otac.

Filipov otac, Simon, je bio priča za sebe. Oduvijek je bio ambiciozan i veoma odlučan da uspije u životu. Nekoliko godina poslije rata, na kraju srednje škole postao je član SKOJ-a koji ga je uzeo pod svoje i omogućio mu da završi studije. Tokom studija primljen je u Partiju, što je iskoristio kao odskočnu dasku da dobije dobar posao u privredi. Simon postaje beskompromisni karijerista. Beskrupulozno laktanje mu je omoućilo najviše državne i privredne funkcije. Svaka funkcija je bila samo nova prilika za napredovanje koja je uvijek bila praćena jednako visokim bankovnim saldom. Zatim dolaze one nesrećne godine raspada zemlje. Nesrećne za zemlju, ali veoma plodonosne za Simona. Krajnji rezultat je bio raspad društva i uspon Simona kao gazde nekoliko vrlo uspješnih kompanija.

Simon je uvijek išao naprijed i nije se osvrtao. Sve što nije donosilo korist bilo je samo teret. Zato nikada nije davao svojim korijenima da mu se upletu oko nogu, već ih je odmah sasjekao. Povratak ognjištu sada je imalo drugu dimenziju. Trasa novog autoputa, u čijem je trasiranju učestvovao i sam Simon, je trebalo da prođe na manje od tristo metara od imanja. Zato je poslao Filipa da sve uredi oko prodaje kuće koju je trebalo masno unovčiti. Kuća kao kuća i nije vrijedila nešto, ali lokacija…

Stekavši ogroman kapital, Simon je postao hedonista. Najbolja hrana, najskuplje piće, najljepše žene, a porodica je nekako potisnuta u drugi plan. Ali, novca je bilo dovoljno, pa niko nije ni postavljao pitanja. Zato su odgoj mladog Filipa preuzeli na sebe ulica i društvo. Bila je to savršena kombinacija manjka ljubavi i viška novca.

U kući je postalo toplo i Filip je skinuo jaknu. Ostao je u crnoj majici bez rukava. Na lijevom ramenu ukazala se tetovaža crnog kukastog krsta. Sirotinjsko prizemlje sa svega dvije prostorije nije djelovalo zanimljivo. Filipovu pažnju je privukao kanap koji je bio vezan za poklopac otvora koji je vodio na tavan. Povukao je konopac i rasklopio sklopive merdevine. Plašeći se da merdevine ne popuste pod njegovom težinom pažljivo se popeo. Ispucali i nedostajući crijepovi propuštali su dovoljno svijetlosti da je Filip mogao da vidi unutrašnjost tavana bez naprezanja. Jedan uplašeni golub je prhnuo i odletio kroz rupu u krovu. Tavan je bio potpuno prazan osim jedne gomile stvari koja je bila prekrivena čaršavom. Pažljivo ga je pomjerio sa dva prsta. Ispod se ukazala mala drvena škrinja. Drvo je bilo crvotočno i kada je Filip podigao poklopac on se odvojio od ostatka škrinje, a zatim i raspao na dva dijela

Gledajući u sadržaj škrinje, Filipu se oduzeše noge i on pade na koljena. Pored šestokrakog svijećnjaka, stajala je požutjela, zubom vremena nagrižena fotografija dječaka i starijeg muškarca. Dječaka je prepoznao kao svog oca, a drugog muškarca je prepoznao na osnovu nekih šturih priča iz djetinjstva. Bio je to Filipov deda. I dječak i muškarac na slici u ruci su držali menoru.