Foto: 
autor nepoznat

Ispovest

Mogao je to da bude bilo ko. I jeste bio kao bilo ko drugi. U čemu bi bila posebnost njegovog života, iskustva, osećanja, sveukupnog bitisanja? Ni u čemu. Rodio se, sve po redu u životu pozavršavao, živeo, voleo, boleo...Porodica, posao, obaveze, ugled! Kada bi definisali njegov život, bio bi to život za primer. I niko i ništa ne bi mogao da naruši tu pravilnost i savršenost forme ljudskog života, da nije Milovan, ugledni građanin stare Jugoslavije, pa čak i komunista, poželeo da se ispoveda na samrti.

“Dragane, sine...”jedva tiho, sa dugim pauzama, reče ležeći na samrtničkoj postelji,”molim te, da ne zna niko, idi pozovi mi popa...”

Dragan pogleda majku i nekolicinu komšija koji su snuždeno sedeli u drugoj sobi. Slegnu ramenima i izađe napolje.

Nije znao šta da radi. Ne bi pozvao popa u kuću, ni za živu glavu, pa gde on, lokalni glavešina, oličenje uzornog komuniste da tako nešto dozvoli. Osudili bi ga, verovatno bi bio prezren od svih, ne bi mogao nikoga od svojih saboraca u oči da pogleda. Morao bi da vrati člansku kartu, značku...možda bi ga i na Goli otok. A, ne, ne može to sebi da dozvoli. I u kratkoj agoniji zbog očeve želje Draganu sinu genijalna ideja. Reći će Mirku svom najboljem prijatelju da se ocu predstavi kao pop, da se ne odaje svojim neznanjem uzvišenih božjih tajni, tako da će otac da se ispoveda njemu i sve će biti kako treba, bez glupih posledica. Brzo objasni Mirku šta je naumio. Ovaj krenu korak u nazad, preneražen Draganovom odlukom.

“Ma, kako ću ja to? Milovan će mi prepoznati glas...”

“Neće! Ej, umire, njemu je važno da se ispoveda, molim te druže moj najbolji! Milovan se ne pomera, jedva usne pomera, sad već ne može ni jasno da priča...molim te!Ti samo pričaj “da, da, oprošteno ti je”i stani iza njegove glave.”

“Dobro...ali nije u redu, da znaš, uradiću ovo zato što se znamo od rođenja...”reče tihim glasom.

Niko od prisutnih nije znao za njihov dogovor.

Mirko polako uđe u sobu gde je ležao Milovan. Zatvori vrata za sobom dok je Dragan neprimetno stražario ispred. Ljudi iz susedne sobe nisu obraćali pažnju, majka je prala sudove, sestra kuvala kafu...dugo su čekali na Milovanov odlazak sa ovoga sveta, pa su na čas na njega i zaboravili.

“Oče?”jedva čujno reče samrtnik.

“Tu sam...”promrmlja Mirko, crven od stida i straha i neprijatnog momenta. Taj nikada ništa nije lagao niti koga prevario, a sada ovako nešto da uradi...nije trebalo...a, opet, voleo je i Milovana i Dragana, pa prve komšije su, zajedno u komuniste, na radne akcije...sve bi učinio za Dragana...

“Nemam snage, osećam da ću uskoro na onaj svet...”prekinu ga samrtnik u razmišljanju.

“Bog prašta...”reče lažni sveštenik i sam zatečen svojim rečima, a ne znajući šta uopšte da kaže.

“Ah, zato sam te i zvao...molim Boga da mi oprosti...bio sam mojoj Zlati neveran. U stvari, ja je nisam ni voleo, ali sam je poštovao, izrodila mi je sina i ćerku...dobra domaćica...samo...”zastade skupljajući snagu,”ja sam voleo moju Radu, tu ima kuću, niz potok, mi smo bili zaljubljeni još u mladosti, ali ne dadoše nam...”

Mirko zaneme. Rada je bila njegova pokojna majka.

“Voleo sam je i volim je i nadam se da ću je sresti tamo...molim Boga, je l to u redu, da mi oprosti jer je zbog mene mnogo pretrpela...ah, mila, rodila mi je sina i niko nije znao da je moj...volim ga više od svih...hoće li mi Bog oprostiti?”

Mirko je zurio u staračko teme čoveka koji se ispovedao. Bio je to njegov otac, koga je celog života čekao. Setio se majke i njenih suza, uzdaha, noćnih jecaja. Setio se njene teške bolesti i toplog pogleda, tihe dobrote...njenih priča o ocu koji je morao na daleki put...

“Hoće...Bog će ti oprostiti...”reče nekim tuđim glasom.

“Sad mogu da umrem na miru...”izdahnu Milovan i zakrklja glasom davljenika.

Komentari

Komentari