IZMEĐU ZEMLJE I SUNCA

I rodi se čovjek samo da bi mogao umrijeti. Ova misao rodila se u glavi Radomira B, jednog proljećnog jutra, dok je sjedio na klupi u parku i posmatrao cvijet bijele rade. Nije se obazirao na slučajne i namjerne prolaznike, nije čuo bat njihovih koraka niti zvuk istrošenih motora gradskih autobusa koji su saobraćali u blizini. Samo je gledao u cvijet bijele rade.

Gledao je Radomir dugo u cvijet, netremice, kao da želi da ta slika ostane zauvijek urezana u njegovom pamćenju, pritom i ne sluteći da baš taj prizor neće zaboraviti do kraja života.

I rodi se čovjek samo da bi mogao umrijeti. A cvijet? Zašto se cvijet rađa, pitao se on? A svijet iz koga se rađa cvijet, zašto on postoji? Nije znao Radomir da će ga ova pitanja i konstatacije, kao eho, proganjati do kraja života.

Kako je lijep ovaj sunčani dan koji je tek započeo, eto tako je on mislio. Zašto nema više takvih dana? Takvi dani su neophodni ovakvom svijetu. Kada bi bilo više takvih dana, svijet bi sigurno bio bolji. I ja bih zasigurno uživao u njima.

Podigao je pogled prema suncu i morao je brzo da zatvori oči, jer je Sunce bilo previše blistavo i sjajno. Oborio je pogled, a kada je opet otvorio oči još jednom se u njegovom vidnom polju ukazala bijela rada.

Zar nije lijep taj cvijet, pomislio je Radomir? U tom zelenom tepihu, nalik na zeleno more, stoji cvijet poput pustog ostrva. A možda je to oaza u pustinji? A opet, zar ne izgleda kao sunce na zelenom nebu? Kao zvijezda u beskraju.

Čemu sva ljepota, ako ne može da se iskusi? Zar ljepota nije tu da bi smo u njoj uživali? Zar nije tu zbog nas? Mora biti da jeste tako, jer da li bi ljepota bila ljepota, da je mi nismo takvom doživjeli? Možda i bi, možda i ne bi, ali ono što je važno je da je tu. I u njoj treba uživati.

Upravo tako, uživati da traje. Kada bi mogla da traje vječno, a ne samo tren. Usudi li se čovjek sanjati o vječnosti? Možda samo o nekom danu više.

Radomir je prišao cvijetu. Sagnuo se i ubrao ga je lijevom rukom, jer je u desnoj držao nalaze sa zdravstvenog pregleda. Dijagnoza: neizlječivi rak. Od sada živi na veresiju. Svaki dan može biti i posljednji. Čak i ako ne bude, on će ga živjeti kao da je posljednji. Tako je odlučio.

Krenuo je kući. Kako divno miriše ovaj cvijet, pomislio je, dok ga je držao ispred nosa. Svijet je prepun ovakve ljepote, kada bih samo mogao svu da vidim.

Tako razmišljaju svi oni koji ne znaju šta je ispred njih. A ispred Radomira B se nalazio kolovoz, koji on zabavljen svojim brigama, razmišljanjima i cvijetom, nije primjetio. Uostalom, kako i da primjeti jednu tako banalnu stvar kao što je kolovoz od sve te ljepote koja mu je ispunila vidik.

Naposljetku, to i nije tako opasno, koliko je opasno što vozač autobusa sa istrošenim motorom nije primjetio Radomira. Radomir je osjetio razoran bol i onda ništa.