Jesen je doba rastanaka

Jesen je. Tamne sjene se igraju svjetlom ulične lampe i ogoljenim stablima.

Pusto šetalište, nijema tišina. S vremena na vrijeme  tupi udar kestena  o mokri asfalt.

Odnekud izranja lik u kišnom mantilu. Žena. Laganog koraka, šušti lišće pod nogama.

Da joj se zagledaš u oči vidio bi bi, nešto traži.

Traži davno prohujale godine mladosti, sjećanja, uspomene, prve poljupce, izgovorena obećanja.

Gdje je nestao grad, gdje su se sakrili dragi ljudi, ulična vreva?

Tišina, ona što najjače boli.

Uzalud traži, pogledom bludi, nema ga da je zagrli, stavi ozeblu ruku u svoj džep. Uzalud osluškuje. Samo tupi udar kestena.

Prije mnogo godina, u večeri kao što je ova , šetali su nesvjesni da postoji  išta osim njihov mali, zaljubljeni svijet.

"Znam u prošlosti jednoj noć je odnijela dan.",pjevao je sa zanosom prve ljubavi, ona se šapatom uklapala u pjesmu recitujući, "Kada se kiše i oluje stišale budu i kreket žaba na blatnjavom putu bude utihao…"

Poslije dugih godina osluškuje ne bi li čula poznati glas.

Nema ga, ni mladosti, ni zanosa osamnaestih, ni čežnje više nema.

Samo prošlost što traži posljednje zbogom. Tu je da kaže zbogom voljenom gradu, tihoj aleji jedinoj ljubavi koju srce pamti.

"Ova se ljubav ponoviti neće, ali će doći još neko drag".

U cik zore će poletjeti u visine , u daljine, mirna i zadovoljna, sretna što se poslije pedeset godina oprostila od prve ljubavi i rodnog grada u koji  više neće doći.

Tamo preko okeana je čekaju raširene ruke, tople i sigurne, odane i spremne da je sačuvaju  ako počne da pada. Čeka je topli dom  i ljubav,  s decenijama urasla u dušu, u nutrinu njenog bića  i dobro, u jedan mali dio srca, onaj drugi, veći je bio i ostao zaključan sa spomenarima, dnevnicima, prvim pjesmama, tamo gdje"noć je odnijela dan".

Jesen je doba rastanaka.

Branka Avramović Jugo